Najnovije

Jelena Ponomarjeva: Pad evropske imperije

Vlada Mađarske razmatra mogućnost korišćenja vojske za zaštitu južnih granica zemlje od migranata. Kako je 26. avgusta saopštio sekretar za štampu mađarskog premijera Viktora Orbana, konačna odluka će biti donesena već sledeće nedelje.
Jelena Ponomarjeva (Foto: worldcrisis.ru)

Jelena Ponomarjeva (Foto: worldcrisis.ru)

Kriza u Grčkoj, konflikt u Ukrajini, a sada još i brzo narastajući problem migranata – ima li EU dovoljno zaliha bezbednosti, da bi opstala pred tim izazovima? — Problem migracije u Evropi nije se pojavio danas, nego je sazrevao godinama – objašnjava doktor političkih nauka, profesor MGIMO Jelena Ponomarjeva. Povećanje migracije počinje 2010. godine destabilizacijom Bliskog Istoka, tj. sa takozvanim „arapskim prolećem“, koje je faktički uništilo nekoliko suverenih država. Postojanje tih država zaustavljalo je deset miliona ljudi od migracije, budući da su tamo bili manje-više normalni uslovi za život, a povremeno i bolji nego u nizu evropskih država. Na primer, Libija, koja se raspala na najmanje pet delova, nudila je građanima veoma visoke socijalno-ekonomske uslove. Siromašnim se smatrao onaj koji je imao samo jedan stan i auto. Danas na takvu raskoš ne može misliti prosečan Evropljanin. Kad se desila destrukcija Libije, povezana sa interesima transnacionalnih kompanija za proizvodnju nafte, u Evropu su nahrlili ne samo ljudi iz ekvatorijalne Afrike i susjednih država nego i iz same Libije. I to je samo jedan primer. To isto se može reći o Siriji, Iraku i Avganistanu, ali je sada sve to dobilo kumulativni efekat, sve što se skupljalo godinama izašlo je na površinu. Može li EU izaći na kraj s tim narastajućim talasom migracije? — Metode kojima EU pokušava da reši problem neće uspeti. Oni predlažu reviziju Šengenskog ugovora da bi se zaštitile zemlje „evropskog jezgra“ od migranata koji dolaze sa juga, ali Šengenski ugovori su prvobitno rađeni zbog lakšeg kretanja kapitala, roba, usluga i radne snage među zemljama EU i pokazali su se kao efikasan ekonomski model. Revizija ugovora neće doneti ništa dobro. Osim toga, ako Nemačka, Francuska i u manjem stepenu Italija uspeju sebe zaštiti, kako će onda biti zemljama koje ne ulaze u šengensku zonu i znatno su slabije na socijalno-ekonomskom planu, budući da su uništene globalizacijom? One će primiti udar na sebe. Velike zemlje EU sebe štite bacajući kao zalogaj migracionim tokovima „male“ zemlje, isto onako kao što velike ribe proždiru male, ali takva politika neće spasiti Evropu od kataklizme. Migraciona kriza će se nastaviti sve dok transnacionalne kompanije na plećima EU i SAD ne prestanu da pljačkaju suverene države u regionima sveta koji su na periferiji kapitalizma. Usput, sada se njima može dodati i Ukrajina zato što su se ogromni migracioni tokovi, kao rezultat delovanja Zapada, pokrenuli iz te zemlje kako u Evropu, tako i u Rusiju. Do čega sve to može dovesti u perspektivi? — Mada svako istorijsko poređenje nosi karakter površnosti, sadašnja situacija podseća na ono što se dešavalo u kasnorimskom periodu, kada su se na periferiji rimske imperije stvarale varvarske države. Rim ih je ispočetka prihvatao, pokušavao je sklapati saveze. Ali, na kraju krajeva, upravo varvarske države su uništile Rim i dovele do njegovog pada. Danas vidimo kako se na rubu Evrope, pre svega na Balkanu, pojavljuju te varvarske periferije. Francuski istoričar Žan Kristofer Rifen je još 1991. godine napisao knjigu Imperija i nove varvarske države, u kojoj je prognozirao stvaranje takozvanih država-umetaka, koje dele jezgro Evrope od problematičnih država. Takve države-umeci su Srbija, Makedonija, čak i Grčka. Ali danas se one uništavaju. To je znak za uzbunu, koji svedoči, kao prvo, o tome, da je EU veštačka tvorevina, i, drugo, da se čitav svet (zemaljska kugla) nalazi u opasnosti, pri čemu je ta opasnost bila konstruisana rukama „gospodara istorije“, kako ih je nazivao britanski premijer Dizraeli, onima koji uzimaju sebi za pravo da donose rešenja za sudbinu države, naroda i religija. Destrukcija na Bliskom istoku i u drugim regionima rađa treći talas migracije naroda. To su fantastični migracioni tokovi koji sa sobom nose ne samo kvalifikovane stručnjake nego i masu omladine i ljudi rizične grupe koji mogu biti uključeni u razne terorističke strukture. Istoričar Arnold Tojnbi je smatrao da najstrašnije vrijeme za Evropu nastaje onda kada se unutrašnji proleterijat spaja sa spoljnim. Samo danas se ne govori o proleterijatu, nego o unutrašnjem sloju nezadovoljnih položajem u EU i van nje. To jest? — Radikalni elementi, koji dolaze s migracionim tokovima u Evropu, lako i brzo mogu naći svoje pristalice među radikalno nastrojenom omladinom Francuske, Španije, Italije i tada se dešava stvaranje eksplozivne smese. To je bumerang usporenog delovanja, koji je reakcija na politiku, koju Zapad sprovodi najmanje deceniju. Ali sad će se brzina tog bumeranga povećavati geometrijskom progresijom. Moguće je da se pokušaju ograditi od migranata zidom, kao Mađarska ili Makedonija. Ali sve zavisi od broja migranata. Kad njihov broj pređe određenu tačku, nikakvi zidovi neće pomoći. Treba u korenu menjati dnevni red. Vreme je da se ostave na miru suverene države, da prestanu da ih pljačkaju i da počnu stvarati socijalno-ekonomsku infrastrukturu da bi ljudi mogli da rade tamo gde su se rodili i odrasli. Ako je ranije grobarom kapitalizma nazivan proletarijat, onda danas grobar globalnog sistema kapitalizma može postati radikalno nastrojen migrant, koji je sve izgubio i nema drugog izlaza nego da pristupi radikalnoj terorističkoj organizaciji. Treba se boriti sa uzrokom krize, a ne sa njenim posledicama. Ako to evropski političari ne shvataju, onda je u njih, kako je pisao Aleksej Tolstoj o Buratinu, veoma plitka pamet. U perspektivi, migracioni problemi mogu pogoditi ne samo Evropu nego i zemlje postsovjetskog prostora. Srećom, Rusija je danas jedna od bezbednijih zemalja s tačke gledišta kontrole migracionih tokova. Pored toga, Severna Evroazija nije baš povoljno mesto za migrante iz južnih zemalja. To što je „zima blizu“ nama pomaže. Znači li sve to da EU čeka skori raspad? — Prema mom mišljenju, u romanu Jelene Čudinove DŽamija Pariske Majke Božije veoma je dobro predstavljena budućnost EU i čitave Evrope. Ako ćemo govoriti o najbližoj perspektivi, mislim da će se desiti neka transformacija EU. Slobodna ekonomska zona, povoljna za bogate evropske države, pre svega, biće sačuvana, ali će se migraciona politika zaoštriti. Sledeća etapa može biti ono o čemu govore evropske desne politike. Marin le Pen je veoma jasno formulisala tu poziciju za vreme predizborne kampanje za parlament Evrope: „Vratite nam ono što ste nam uzeli – suverenitet“. Suverenitet nije prosto lepa reč, nego kompleks mera i prerogativa koje ima država. Naročito provođenje samostalne spoljne i unutrašnje politike, korišćenje mera prinude. Mislim da će postepeno doći do toga da će tzv. evrograndi vraćati sebi izgubljeni suverenitet. Mladoevropljanima to neće biti dopušteno, zato što će na njih pasti breme transformacije. Šta će uraditi Estonija ako joj se kaže da primi 350 hiljada migranata i priprete sankcijama ako to ne prihvati? Takve vrste pretnji će terati mladoevropljane u još teže uslove. Najgore će biti onima koji su poslednji ušli u EU ili su tek kandidati za prijem. Nije isključeno da će u najskorije vreme buknuti Balkan, gde su namerno bile stvorene države nesposobne za život, kojima je lako manipulisati. Poslednjih godina tamo je već bilo slučajeva sukoba između muslimana i pravoslavnih, i ti procesi mogu obuhvatiti i druge zemlje. Ona EU na koju smo navikli u najskorije vrijeme će se menjati. Direktor Evroazijskog komunikacionog centra Aleksej Piljko uveren je da sadašnje rukovodstvo EU nije sposobno da izađe na kraj sa narastajućim problemima. — Problem migracije za Evropljane stvorile su SAD, kojima je bio potreban rat na Bliskom Istoku. NJihova politika dovela je do toga da čitav region i desetine miliona ljudi nisu imali kud. Da je EU bila politički samostalna i da nije učestvovala u avanturama SAD, danas ona ne bi imala takve probleme. Tako je propala evropska politika multikulturalizma. U prošlosti vlast EU je aktivno pooštravala migraciju, misleći da će se došljaci integrisati u evropsko društvo. Ali umesto toga oni ostaju izvan, tj. žive apsolutno autohtono. To već nije bomba usporenog dejstva, nego bomba spremna da eksplodira. Mogu li Evropljani to savladati? — Sa sadašnjim rukovodstvom ne mogu. Briselska birokratija nije sposobna da nađe izlaz iz krize. Danas je potrebno menjati čitavu ideologiju evropskog projekta. On je počeo veoma ohrabrujuće. Bila je „velika šestorka“. Mastrihtski ugovor, entuzijazam mnogih zemalja. Ali sve je to nestalo. Zašto? — Prvo, zato što je EU potpuno zavisna od SAD, i, drugo, ne misli o interesima svih zemalja EU, nego o geopolitičkim projektima. Danas u Briselu žele da stvore jedinstvenu supersilu. Ali to je nemoguće. Da, evropske zemlje su bliske, integrisane, među njima nema barijera u protoku kapitala roba i ljudi, ali nikad EU neće biti federacija ili konfederacija. Te države su vekovima živele kao nezavisne zemlje, i veštački ih terati u neku centralizovanu teritoriju, pa i još s geopolitičkim ambicijama – znači, rušiti samu ideju evrointegracija. EU u potpunosti ponavlja greške Sovjetskog Saveza, samo u još nakaradnijem hipertrofiranom obliku. Apsolutno je shvatljiva reakcija Viktora Orbana. Mađarska je ušla u sasvim drugu EU. Namamili su je tortom, a dali su joj neku trulu voćku. Kad budu umeli da ponovo razmotre ideologiju evropske integracije, EU će imati šansu za opstanak. Ako pak sve ostane kao sad, neće dugo trajati. Moguće je, naravno, pokušati zatrpati probleme novcem, kao u slučaju Grčke, ali to nije izlaz. Posle Grčke problemi slede u Španiji, Portugaliji, čak i Francuskoj. To će biti kraj veoma dobre ideje Roberta Šumana, koja je postavila temelje evropske integracije. I ne govorim o tome da sadašnja briselska birokratija uopšte ne smatra Rusiju evropskom zemljom. Mada je to najveća evropska država. Postoji odličan projekat Evroazijskog ekonomskog saveza, koji može da popravi odnose sa EU i stvori pravi transkontinentalni ekonomski model. Umesto toga u EU više vole da igraju geopolitičke igre koje su po volji Vašingtonu i da žrtvuju sopstvenu ideju integracije. Šta čeka EU za 5-10 godina? — Perspektiva raspada EU je apsolutno realna. Ako se ništa ne promeni, za 10 godina polovina zemalja će izaći iz EU. Sada se EU uopšte ne bavi razvojem novih članica. One su joj potrebne samo kao tržište dobiti, priliva jeftine radne snage i za zatvaranje konkurentske proizvodnje. A ranije, kad su se integrisale Nemačka, Francuska, Beneluks, sve je bilo potpuno drugačije. Briselska birokratija je unakazila ideje evropske integracije.
Pročitajte još:NOVI UDAR NA PUTINA: EU i SAD jačaju sankcijeTOLIKO MRZI PUTINA: Porošenko pozvao ceo svet da se ujedini protiv Rusije!
Izvor: Svobodnaя Pressa/Stanje stvari

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Kolumne

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA