Piše: Emil Vlajki U posljednje vrijeme, u Srbiji se intenzivno traži kompleksnije razjašnjenje Đinđićeve smrti. U tom smislu je osnovana čak i neka komisija na državnom nivou koja bi to trebalo da uradi. Vjerojatno se tu, četrnaest godina nakon Đinđićeve smrti, radi o nekim obračunima među političkim protivnicima. Ovi morbidni politikanti nemaju pojma da diraju u osinje gnijezdo. Stvar je krajnje cinična pošto se može, sa najvišim stupnjem vjerojatnosti, pretpostaviti tko je nalogodavac,a i zbog čega.
Zna se da je NATO izvršio agresiju na Jugoslaviju/Srbiju 1999. Zna se da je Amerika, nakon okupacije Kosmeta, svim svojim autoritetom pomogla formiranju samoproklamirane ’Republike Kosova’, i da je to bilo planirano desetak godina unazad! Đinđić se je u svom poslednjem intervjuu jasno suprotstavio Zapadu koji je htjeo da otme 15% srpskog teritorija. Rekao je, da on, kao Premijer, neće to, ni po koju cijenu, dozvoliti. Kada se čita njegov posljednji intervju, Đinđić kao da je predosjećao što će ga snaći. Što, u stvari, ova komisija hoće da istraži? Kako je, u detalje, ubojstvo pripremljeno? To se, kao ni ubojstvo Kenedija, vjerojatno neće nikada do kraja razjasniti. Ali to je, cinično govoreći, tehničko pitanje. Za dobre pare, postoje „kvalificirane“ organizacije i osobe koje su u stanju to uraditi. Možda se želi znati koji su političari bili u to upleteni? Ukoliko je teza o Zapadu kao nalogodavcu točna, Đinđić je, posredno, u svom zadnjem intervjuu, dao odgovor i na to pitanje. Jasno je rekao da postoji izvjestan broj njegovih ministara koji ne izlaze iz stranih ambasada. Oni koji su mislili ubiti Đinđića kako bi osamostalili Kosmet i na taj način stvorili drugu albansku državu, jasno je da su morali računati na pomoć svojih visoko pozicioniranih lokalnih političkih „prijatelja“. U svakom slučaju, ovi posljednji će, ako su još živi, biti zaštićeni, pa se ova komisija neće maknuti dalje od neposrednih i banalnih činjenica. Postoji, nažalost, i odvratna mogućnost da se, kao nekada, Đinđićeva smrt objasni kao posljedica mafijaških razračuna, a da se sam Đinđić okvalificira kao dio duhanske mafije. Sve u svemu, poznato je da, ako se hoće neki slučaj zataškati, onda se u tu svrhu formira komisija! Čitav je slučaj, međutim, mnogo kompleksniji i široko prevazilazi činjenicu Đinđićevog ubojstva. Kada je Amerika, preko organizacije ’Otpor’, te DOS-a i NVO, zbacila Miloševića, što ju je koštalo sedamdeset milijuna dolara koji su vrećama direktno iz Vašingtona stizali u Beograd, od tada je ona određivala koji će političari formirati vlast. Drugim riječima, u Srbiji je u tom periodu koji se proteže do danas, formirana privilegirana izdajnička klasa sastavljena od korumpiranih, kvislinških političara, nekih nevladinih i humanitarnih organizacija, te kupljenih medija, obrazovnih kadrova i drugih intelektualnih krugova, financiranih iz raličitih zapadnih izvora. Ali, formirajući taj šljam, strani gospodari su se znali i prevariti. Đinđić se, nakon kraćeg, kontroverznog perioda tranzicije, pokazao kao istinski patriota koji je prijetio da će poremetiti planove Zapada o nezavisnosti Kosmeta. Morao je, dakle, biti eliminiran. Izdajnička klasa je, naravno, nastavila da živi i djeluje u „punom kapacitetu“. Ona je jako dobro znala što će biti sa Kosmetom. „Ispod žita“ je pomagala formiranje druge albanske države, a javno se tome suprotstavljala. Pored toga, išla je „niz dlaku“ novim gospodarima svijeta: preko pljačkaških privatizacija uništila je industriju, bankarski sistem, stvorila armiju nezaposlenih, formirala generacije đaka i studenata u duhu sluganstva prema „međunarodnoj zajednici“. Ubojstvo Zorana Đinđića je tek vrh ledenog brijega kriminaliziranih društvenih odnosa koje je izdajnička klasa uspostavila u Srbiji. Bože pravde! Izvor: Pravda
