Pravda

Piše: Predrag Ćeranić Zato je samit lidera Zapadnog Balkana pozitivno odjeknuo u regionu. Razgovori o privrednim projektima, izgradnji fabrika i puteva, mogu donijeti samo dobro jer donose nova radna mjesta, a etničke tenzije potiskuju u drugi plan. Susjedi treba da sarađuju, prevazilaze međusobne razlike i nerazumijevanje. Ako se stvari budu odvijale shodno željama iznesenim u Sarajevu, gdje je ovaj susret održan, Balkan bi umjesto da bude „bure baruta“ mogao postati veliko gradilište. Carinska unija, o kojoj se počelo govoriti, privredni zamah bi mogla pospješiti. Tako bi se stvorila i povoljna atmosfera za srpsko – bošnjački dijalog, ključ stabilnosti u regionu. Ali, u „bosanskom vilajetu“ zlo ne spava, pa su se tako našli i oni koji su obezvrijedili susret premijera Vučića sa predsjednikom Srpske Dodikom u Istočnom Sarajevu. Osnovna njihova primjedba sastoji se u minutaži, jer je po njihovoj štoperici taj sastanak nije trajao više od 15 minuta. To što je susret Trampa sa Angelom Merkel trajao isto toliko, niko i ne spominje. Dužina sastanka nije parametar njegovog kvaliteta. Naprotiv, višečasovni sastanci češće znaju biti mučni nego plodonosni. Važnije je za samit održan u Sarajevu napomenuti nešto drugo. Što su zemlje Zapadnog Balkana međusobno bliže, to su zajedno sve dalje od EU. To su najprije shvatili u Hrvatskoj čiji predstavnici su dolazili na početni sastanak u Berlinu, pa su odustali, jer ih je sve podsjetilo na SFRJ i njenu moguću obnovu. Tako se za Zapadni Balkan uvriježilo tumačenje da su to zemlje koje još nisu članice EU, što ovom pojmu daje političko, a ne geografsko značenje. Naime, još prije tri godine, na prvom samitu zemalja Zapadnog Balkana održanom u Berlinu, vidjelo se da je NJemačka inicijator razgovora koji bi trebalo da donesu međusobno približavanje zemalja u regionu i potonje, kolektivno pridruživanje EU. Kolektivno pridruživanje znači da nijedna od ovih zemalja neće postati članica EU, već će sve zajedno činiti predvorje EU, „B zonu“, drugu ligu, kolokvijalno rečeno. U tom kontekstu treba posmatrati i inicijativu o carinskoj uniji koju zagovara Merkelova, a ideju je nedavno promovisao premijer Srbije Vučić. U redu, od međusobnog ekonomskog povezivanja sa zemljama u regionu ne treba odustajati, ali odustati treba od iluzija tipa „EU nema alternativu“ i slaviti otvaranje pregovaračkih poglavlja. Očito da EU za Zapadni Balkan ima alternativu u vidu predgrađa, s ciljem da ne bude ni turska ni ruska interesna zona, a mogla bi poslužiti i kao prihvatni centar za migrante, koje je ponovo najavila Turska. Figurativno rečeno, za Zapadni Balkan što se NJemačke tiče, predviđen je status „čardaka ni na nebu ni na zemlji“, odnosno, niti će zemlje koje ga čine postati članice EU, niti će biti prepuštene evroazijskim integracionim procesima. Konačno, ne tako davno za postjugoslovenski prostor koristio se termin Jugoistočna Evropa, ali je unazad nekoliko godina promovisan izraz Zapadni Balkan, čime je ovaj region i terminološki izmješten iz Evrope. Možda je najbolji izraz upotrijebila Marija Todorova, bugarska istoričarka poznata po svojoj knjizi „Imaginarni Balkan“. Izvor: Pravda