Pravda

Piše: Aleksandar Raković Pošao sam od stava francuskog istoričara Fernana Brodela, koji je pet godina proveo u nacističkom logoru, da zbog tog traumatičnog iskustva nikada objektivno ne bi mogao da napiše istoriju NJemačke. S tim u vezi sam smatrao da neću moći da napišem knjigu o prošlosti Crne Gore. Prvaci ideologije koja je nosila crnogorski separatizam – sljedbenici frankovaca na tlu Crne Gore – i te kako imaju veze sa nacizmom, jer su ustaška i nacistička ideologija jedno te isto zlo. Predrag Vukić neprestano ponavlja da je crnogorski separatizam, u svom najekstremnijem vidu, derivat nacizma. Pored toga, režim crnogorskih separatista nad Srbima danas nalikuje Kalajevom režimu nad Srbima u okupiranoj Bosni i Hercegovini. U oba slučaja režim je smišljen kao „duhovno satiranje“. Knjaz Nikola Petrović NJegoš, opijen pobjedama svoje vojske, nije ozbiljno shvatio upozorenja da će izgradnja franjevačkog samostana na Cetinju služiti Kalajevim agenturama za rasrbljavanje Crne Gore. Nisu mu mogle biti poznate ni Štrosmajerove namjere da Crna Gora bude prva srpska i pravoslavna država koju treba rasrbiti i pokatoličiti. To su već bili dobro isprobani planovi – smišljeni u Vatikanu, a oblikovani u Asiziju – za prevođenje pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Hercegovini u hrvatsku narodnost i rimokatoličku vjeru. Od naših nekadašnjih sunarodnika, koji su tokom prethodnih vjekova prevedeni u rimokatolike Hrvate, potiče najveći broj Pavelićevih ustaša koji su otelotvorenje iskonskog zla. U Crnoj Gori se pred našim očima dešava istovjetan proces. Konvertiti na čelu sa Milom Đukanovićem, kao vladajuća kasta, krše sva prava najbližim rođacima koji se odupiru rasrbljavanju. Zov koji lideri crnogorskih separatista čuju, i koji ih pokreće, dolazi iz njihove podsvijesti. Jer, dok postoje Srbi u Crnoj Gori, to naciju crnogorskih separatista podsjeća na činjenicu da je izdala srpstvo i identitet istorijske Crne Gore. Belgijski pisac Hendrik Konsjans piše u svom istorijskom romanu Lav od Flandrije da „svaki apostata mrzi one koje je izdao“. S tim u vezi, potpuno sam preinačio svoju namjeru da odustanem od profesionalnog bavljenja istorijom Crne Gore. Vratio sam se tamo gdje je trebalo da počnem i kuda me je još kao studenta usmjeravao dr Slavenko Terzić. Najobimniju cjelinu u mojoj knjizi Srbi i religijski intervencionizam (Beograd: Hrišćanski kulturni centar, 2015) čini baš poglavlje o Crnoj Gori – pisano na osnovu dotad neistražene arhivske građe SFR Jugoslavije, SR Jugoslavije i Republike Srbije – koja pokazuje da su namjere Vatikana i u vrijeme socijalističke Jugoslavije bile da pokatoliči Crnu Goru. Nacija crnogorskih separatista nije ništa drugo do prelazna faza ka tom cilju. Moramo da pokažemo kako smo dorasli da odgovorimo tom opakom izazovu. A vrlo važan segment tog odgovora je da uđemo u um konvertita, da proniknemo u porive koji rukovode tim svijetom, da vidimo postoji li ikakva nada da na našu ispruženu ruku odgovore na istovjetan način? Tim teškim temama sam sada posvećen dok privodim kraju knjigu o savremenom crnogorskom separatizmu, konvertitskom identitetu i novopečenoj antidržavi stvorenoj 2006. godine. Pred nama je težak zadatak da oko 200.000 građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti ubijedimo da je crnogorski separatizam retrogradan, a njegovi nosioci polusvijet. Argumente imamo, a rješenja postoje za svaku situaciju. Crna Gora Petrovića NJegoša i Crna Gora Mila Đukanovića su dvije potpuno različite državne tvorevine i jedna s drugom nemaju ništa. Srpsko pitanje u Crnoj Gori je svesrpsko. Obnova srpske državnosti Crne Gore nam tek predstoji. Potom i federativno ujedinjenje Republike Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. To može biti utakmica koju ćemo igrati čitav život, ali odustajanja ne smije biti. Da li je moguće pobediti Amerikance, saznajte OVDE. Izvor: Sloboda