Najnovije

Kako je Bakir Izetbegović uz pomoć Mektića, Ivanića i Šarovića u ime BiH, objavio rat Rusiji i Srbiji

Slučaj Prilepin sigurno nije mali incident, kao što nije moguće ni to da je u donošenju odluke o zabrani ulaska velikom ruskom književniku učestvovao samo jedan čovjek, šef OBA-e Osman Mehmedagić ili da je OBA, bez znanja Bakira Izetbegovića, SDA i Savjeta ministara BiH, sama ušla u ovu avanturu, Jasno je to poručio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zatraživši hitan odgovor na pitanje ko je sve znao i učestvovao u zabrani ulaska ruskom književniku. Prije svega, Ivanićev kadar Trifko Buha, kao zamjenik i kao šef specijalnih operacija, u tom poslu bio je ne samo kao pasivni operativac nego i kao inicijator procesa identifikacije „opasnih stranaca po BiH“. 

DŽevad Galijašević (Foto: Medija centar Beograd)

Piše: DŽevad Galijašević 

U sistemu upravljanja i nadzora izvršne vlasti nad Obavještajno bezbjednosnom agencijom nezaobilazni su Denis Zvizdić, Mirko Šarović i Vjekoslav Bevanda. Preciznije: Predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić isključivo je odgovoran za nadzor i usmjeravanje rada agencije kao i obezbjeđivanje zakonitosti u njenom radu. Odlukom Predsjedavajućeg savjeta ministara shodno članu 12 Zakona o OBA uspostavlja se Izvršni obavještajni odbor koji pored predsjedavajućeg čine i njegovi zamjenici iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Ali – da li je Mirko Šarović Srbin?! Godišnju platformu obavještajne politike ipak odobrava Predsjedništvo BiH a to znači: Bakir Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović. Zato nije samo pitanje zašto je Dragan Mektić ovjerio Registar opasnih stranaca. ROS, koji je Rusiju stavio u istu ravan sa Islamskom državom i Al kaidom započinje sa voljom i mržnjom Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića koji su kreirali godišnju platformu rada OBA, nastavlja se Denisom Zvizdićem i Mirkom Šarovićem, odgovornim za zakonitost rada ove otuđene službe a završava se stvarnim operativnim izvršiocima: Osmicom i Buhom. 

Upravo zato, „slučaj Prilepin“, prividno samo simbolično a u biti suštinski bitno i potpuno jasno, svrstava BiH u vojni tabor NATO zemalja; tačnije zapadnih zemalja koji su Rusiji objavili rat agresivnom vojnom doktrinom i praksom; ekonomskim sankcijama, specijalnim bezbjednosnim i obavještajnim operacijama, progonima... 

Nije samo Rusija dobila taj status u ROS-u (zanimljivo da naziv „tajnog spiska i registra nosi naziv šiptarske specijalne jedinice na Kosovu), taj status ima i Srbija. Mnogi intelektualci i analitičari iz srbije, bajkeri i eksponirani vjernici i srpske patriote su dobili svoje mjesto u ROS-u i zabranu ulaska u BiH. 

S druge strane, Muslimansko bratstvo i njihove idejne i vojne vođe nisu u njemu!!!
DŽihadisti i teroristi koje progoni zapad izjednačeni su sa građanima Rusije i Srbije. Muslimansko Sarajevo to nije učinilo samo zato što je opsjednuto ili zavedeno ustaškim naslijeđem, pa kao NDH 1941, objavljujući rat Sjedinjenim Američkim Državama, vjeruje u domete te politike i zabludu da će naštetiti pravoj svjetskoj sili.

Meta svakako nije Rusija jer je Rusija njima nedostižna. Meta je Republika Srpska.

Država koja definiše Rusiju kao svoga neprijatelja nije nimalo pouzdan partner za bilo kakve investicije ili geopolitička ulaganja. Zato Sarajevo uvjerava Rusiju pa i Srbiju da su nepoželjni u BiH kako bi Republiku Srpsku oslabila i ostala bez važne podrške, smanjila rusko interesovanje za BiH a ograničila Srbiju u djelovanju na Balkanu.

Bosna i Hercegovina, zajedno sa Kosovom (šta god ono u političkom i pravnom smislu pokušavalo da bude), predstavlja politički neuređen, bezbjednosno i odbrambeno nedefinisan, radikalno islamizirani i kriminalizovan prostor, koji izvozi nestabilnost, sukobe i terorizam a za to ima podršku i zapadnih i islamskih država – otvorenu podršku u Evropi i van nje.

U Bosni i Hercegovini djeluje brojna i fanatična mreža nasilnih ekstremista i terorista. Ona je organizovana kroz razne oblike prividno humanitarnih, obrazovnih i vjerskih organizacija. Ta mreža formirala je svoja antiustavna naselja, klasične terorističke kampove u kojima obavlja razne specijalističke obuke, provodi program vjerske radikalizacije, i organizuje slanje bošnjačkih mladića i cijelih porodica na najgora ratišta u istoriji ratovanja. Na ratišta na kojima ne postoje Ženevske i druge konvencije, na ratišta na kojima se drogirana djeca koriste kao bombaši samoubice, na kojima se brutalno i pred kamerama vrše ritualna odrubljivanja glava civilima i vojnicima i od terorizma pravi klasična estrada koja putem zapadnih medija dopire do svake zemlje, naroda, svake porodice i svakog čovjeka. Sve ovo što se dešava u Bosni i Hercegovini kao najvećoj bazi i jedinstvenom terorističkom kampu Al kaide u Evropi, kao duboka anticivilizacijska pojava, je prevashodno bezbjednosni problem na koji država ne reaguje nijednom – baš nijednom adekvatnom bezbjednosnom mjerom. To se više ne može sakriti ali i ne želi.

Ipak – to su poznate činjenice – Bakir Izetbegović i Hašim Tači, baš kao i Osmica, DŽaferović, Haradinaj i slični, su i u Srbiji i Republici Srpskoj, „pročitane knjige“, radikalni monstrumi čije je neprijateljstvo, antisrpska orijentacija i mržnja, vidljiva, očigledna i prepoznata. Jasno je da postojanje poznatog neprijatelja i saznanje o njemu, značaj tog neprijatelja i njegove mogućnosti umanjuje i takav poznati neprijatelj predstavlja manji problem od poltronskog odnosa i izdajničke politike, odsustva jasne nacionalne politike u pojedinim strankama u Republici Srpskoj udruženim u tzv. Savez za Pobijede. Stvarni problem srpskog naroda, Republike Srpske i Srbije je postojanje nacionalnih izdajnika na najvišem političkom nivou i zavjera ćutanja od strane njihovih partijskih kolega, prozapadnih medija, nevladinih organizacija i neobaviještenih građana o prirodi njihovih aktivnosti, koje su potpuno vidljive. 

Ako neko misli da postoji mogućnost kompromisa i da je zbog srpskog jedinstva potrebno razgovarati sa ovim snagama, onda se taj zaista nalazi u tragičnom nerazumijevanju stvarnih prilika. Te snage treba poraziti jasnom nacionalnom idejom i državotvornom politikom zasnovanom na nacionalnom interesu očuvanja mira i funkcionalnosti države. Može li bilo koji narod praviti kompromise na račun ovih, duboko istorijsko opravdanih stremljenja koja predstavljaju smisao najvišeg narodnog interesa? Poraziti te snage značilo bi odsjeći krila islamskom fanatiku, Alijinom sinu, nasljedniku ideje i političkog cilja stvaranja Islamske države na tlu BiH.

U načelu, ovi ljudi su dio subverzivne i kriminogene mreže koja prisluškuje vladine zvaničnike i najvažnije ličnosti u Srpskoj i kroz Operativno-obavještajni prodor „UŠĆE“ izvodi složene operacije tajnih pretresa pojedinih lokacija, na koje često ili povremeno dolaze odgovorne političke ličnosti Srbije te tajno ih prate, snimaju, analiziraju njihovo kretanje i na teritoriji Srbije i van nje.

Ti podaci se razmijenjuju sa Tajnom službom Hašima Tačija na Kosovu i sa Središnjom obaviještajnom agencijom – SOA, Republike Hrvatske. 

U načelu ovakvu BiH i Kosovo vezuje Erdogan i neoosmanski projekat „Zelene transverzale“ – vezuje ih isti politički cilj i neprijateljstvo prema Srbima ali i vjerski cilj, da na kraju političkog puta već izgrađeno islamsko društvo na BiH i Kosovu i izabrana islamska vlast, obznane postojanje Islamskih država po ugledu na Tursku i Iran: autoritarne države, koje na sličan način njeguju specifični dualizam teokratske države republikanskog uređenja: islam i republika! Ipak su te politike Erdogana, baš kao i Britanije i NJemačke, besmislena hologramska politička projekcija spiska želja i nekih geopolitičkih mogućnosti koje se nikada neće moći realizovati. Obmana.
Erdogan je svojim planovima i težnjama nedvosmisleno i konstantno uznemiravao Balkan – njegove izjave nikada nisu proizvodile ravnodušnost ali on postaje, sve više, politički mrtvac, koji se pred političku smrt samo snažno bacaka rukama i nogama, dok se cjela Turska guši u američkim ekonomskim sankcijama kao i u klinču Ataturkovih pristalica i islamista; Kurda, šiita i sunita... ali i bogatih i siromašnih. Opada bruto nacionalni dohodak, vanjskotrgovinska razmjena je na najnižem nivou, industrijska proizvodnja slabi: u Turskoj prava kriza tek kuca na vrata i „sultanova“ samoubilačka politika je konstanta uprkos skoro potpune turske zavisnosti od Rusije. 
Turska u stvari na Balkanu previše rizikuje zadržavajući isti kurs u BiH kakav je imala dok se činila lojalnom i pouzdanom članicom NATO-a i nastavkom davanja podrške Bakiru Izetbegoviću i SDA; kada se uzme u obzir važnost partnerstva sa Rusijom Erdogan je uvjeren da Balkan u međusobnim odnosima sa Rusijom nije došao na dnevni red i čini sve da u BiH podrži one snage koji uporno ruše Republiku Srpsku.

Turska je i kao ranjeni kiklop koji želi danas težište geopolitičkih sukoba preneti na Balkan i time otvoriti novi front između Trampove Amerike i Rusije. Samo zbog toga Bakir Izetbegović srlja u avanturu sukobljavanja Bošnjaka sa Rusijom, prizivajući nove žrtve vlastitog naroda. Podsjeća to na avanturu i žrtvovanje koje je veliki Meša Selimović opisao u knjizi ”Derviš i smrt”, kada su potpuno besmisleno, ničim opravdno ratovali i ginuli bosanski muslimani u Hoćinu, u slavu i za interes osmanskog carstva.

Kada svojim ljubomornim islamističkim očima pogleda ruske uspjehe na Bliskom istoku, rusko partnerstvo sa Sirijom i Iranom pa dobre odnose sa Saudijskom Arabijom, Egiptom i Izraelom, Erdogan je svestan da se Turska pokazuje u tom odmjeravanju slaba i zavisna država, kao što se pokazuje slabom i oko geopolitičkog natezanja sa SAD. Samo zbog toga, Erdogan i njegovi saradnici pokušavaju uz pomoći nasljednika Alije Izetbegovića i njegovih radikala otvoriti novi front, za koji Rusija još uvijek nije zainteresovana jer želi završiti započete poslove prije nego što uđe u nove složene projekte. Zato se Bakir i „sarajevska BiH“ zapliće u noge Rusije na isti način na koji su to radile Gruzija i Ukrajina nekad a još uvijek nekažnjeno i Crna Gora.

Jasno je da je Rusija svjesna kako se Izetbegovićevim aktivnostima manje nanosi šteta njoj ali uočava da se širi linija fronta duž cijele granice sa važnim partnerom: Srbijom. A Srbija se više ne smije samo braniti u Beogradu nego i u Banjaluci i Sarajevu. 

Predsjednik Rusije rekao je jednom prilikom istorijski važnu geopolitičku maksimu i pouku za sve državnike i političare: „Ne pada nam na pamet da ikada više dozvolimo neprijatelju da protiv nas vodi rat na teritoriji naše države“. Zato je Rusija vratila Krim, podržala narodni, antifašistički otpor u Donbasu i u Siriji učinila sve da linija fronta, u neizbježnom sukobu koji planira neprijateljski orijentisana alijansa, bude što dalje od ruskih granica, jer se tako na najbolji način brani vlastiti narod. 

Srpska i Srbija su mnogo naučile iz toga i, očito, zbog toga su vodile aktivnu politiku saradnje sa zemljama Evroazijskog saveza, gdje im i jeste mjesto, sa koga će definitivno, odbaciti ideološku fantaziju o samo jednom putu, ka NJemačkoj Evropi. Značajne su pouke iz istorije bratskog i odanog naroda te njegove velike države, ali je došlo vrijeme da se revalorizuje sve ono naučeno iz vlastite istorije stradanja?!

Jasno da strateškom ugrožavanju ruskih interesa na Balkanu siromašna, rastrojena, bijedna i nevažna Bosna i Hercegovina može samo doprinijeti u mjeri sardine koja juriša na plavičastog kita ili komarca na leđima slona.

Zato je zabrana ulaska Prilepina, progon nekoliko ruskih državljana i donošenje tajnih crnih lista na kojoj su motoristički klubovi, književnici i novinari iz Rusije za Rusiju samo poznati metodološki postulat podaničke svijesti i kulture srodnog naroda i iskazivanja lojalnosti država, etniciteta i politika koje kroz vijekove funkcionišu kao sluge velikih sila i nikada nisu pokazali sposobnost izgradnje vlastite države ni ispoljavali odgovornost prema potrebi uređenja narodnog života.

Ta politika i taj društveni mentalitet vređajući Rusiju i, ignorišući njenu moć i veličinu, ponovo jasno, uz pomoć domaćih izdajnika, objavljuju rat Srbima i Republici Srpskoj.

Pitanje koje se neizbježno postavlja jeste: postoji li, uopšte, pregovaračka volja i potencijal kod Bošnjaka, koji bi značio svijest o nužnosti uvažavanja minimalnog srpskog interesa i koliko je realno očekivati promjenu dugoročnih strategija sukoba koje političko Sarajevo neskriveno i agresivno zastupa?! 

Odgovor se nudi sam po sebi: Republika Srpska mora sama misliti na sebe i svoje interese a to znači misliti na podršku Srbije i savezništvo sa Rusijom, kao najvažnijim tačkama linije odbrane vlastite državnosti potvrđene Dejtonskim sporazumom. 

Da bi to uspješno učinila mora sa javne scene ukloniti domaće izdajnike, instalirane kao politički i obavještajni projekti AID-a i Izetbegovićeve tajne policije, koji izvršavajući naloge političkog Sarajeva čine sve da dovedu u pitanje postojanje Republike Srpske, što za posljedicu može imati i dovođenje u pitanje „Dejtonske BiH“ a to znači i bilo kakve BiH. 

I Republika Srpska i Srbija moraju povećati svoju odbrambenu moć i ne biti zaslijepljeni ideologijom evrounijatstva, tom fatalnom, pobjedničkom ideologijom tradicionalnih srpskih i ruskih naprijatelja, i biti spremni za izazove koji stoje pred njima. Tek nakon toga, ono što će biti vrlo teško, najvažniji lideri Srba i Bošnjaka, uz pomoć partnera, ozbiljnijih od Erdogana i njegovog oronulog halifata, trebaju pokušati prevazići sukobe i dogovoriti usaglašen nastup sa ciljem i konceptom očuvanja minimuma zajedničkog interesa a posebno mira i bezbjednosti u regionu.

Šta je preduslov da ruska baza bude napravljena u Srbiji saznajte OVDE.

Izvor: Pravda

Bonus video

Ivan Ivanović: "Vučić je veleizdajnik koji radi na stvaranju Velike Albanije"!

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

Bonus video

Intervju sa Zaharom Prilepinom.

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

Najnovije vesti - PRAVDA

Urbancube