Piše: Velimir Eraković
Tako me zapadoše Šavnik i Žabljak. Šavnik mali, opustošen, centar dovoljno da kupe i dobijaju. A u centru sve socijalni slučajevi. Sela okolo i pravi domaćini svi za opoziciju. I to ga je luđelo, vidi nas da kod ljudi i kogovića sjedimo, a on i Milutin Simović nekim slinavcima nude brave. Kako se zečina bez ramena utrtio od redarske službe, potporučnika, kapetana, podoficira? A sve po zakonu. Od donacija običnih građana bolju uniformu i svu opremu smo imali od Posebne jedinice policije i SAJ-a. Znao je da nas je preko 500, od toga 300 specijalci. Nijesmo mu mi bili jajara Sinđelić i Paja Velimirović, lažni vojvoda, koji je automate nerastavljene bacio u jezero, nego ozbiljna prijetnja.
Da su iz DF-a tad dali naredbu, vladao bi ali malo morgen. Zato je i zvao na pregovore. Spasio ga je čovjek od riječi i stari Beogradski đak. Nego, druga je tema. Iz Šavnika, dođosmo na Žabljak. Dočeka nas i otvori vrata svoje kuće ljudina Žaro Karadžić. Sa svoja tri sina, momcima koji perjanici mogu biti i suprugom. Popričasmo i ostasmo da se borimo. Bili smo dugo, ja non stop a momčad su dolazila po potrebi. Žaro je imao 140 kg ali i visinu. Sila. Da nas ne izdaše naši, dobismo ga. I to glatko. Očekujemo glasove iz Borja, mjesta na Žabljaku, a Žaro se uzvrtio kao da osjeća prevaru i bi tako. Dobismo upola manje. Naljuti se vuk gorski pa reče ,,Nije ovo Borje no mramorje,, Žara je ubila policija Milova, zato ovako pišem. Jedne prilike, ustavili ga na Žabljaku, imao je Etno selo. Ali pravo planinsko a ne ko ona dva špijuna pjegava žutokljunca Blagojevića, što organizuju takmičenje u ležanju, koji su dali oglas ,,Tražimo sobaricu koja ne ide na litije,,. Puno humora, pogotovo onoga mlađeg što je učio samnom. Ako bude takmičenja ove godine, kunem ti se lišo, doću i dovesti momke da se takmičimo. Bešika nam je slaba svega ćemo ga uneredit. Samo polako.
Zaustavi policija Žara, on ispravan i neće da plati kaznu, puče mu film i razouža ih. Samo im je gaće ostavio. Ode u stanicu ,prijavi se i u zatvoru oboli od bubrega. Ko zna koliko ga je Milova hunta tukla kad on bez života osta. Izašao Žara, oporavio se i dobro smo se držali. Nikad nijesam vidio čovjeka da se tako nosi sa dializom bubrega. Volio sam ga kao iz kuće, ali i on mene. Kad smo dolazili iz Beograda, nesta goriva. Pravo kod Žara. Upeo se on ,siovi ali nema. Velika je zima, pa se dizel samo troši. Ali volja i želja ne izostaše. Nagledao se moj Žaro za života one ljepote Durmitora, Savinog kuka ,Crnoga jezera, NJegovođa, Tare, Tepačkog i Motičkog kraja, kao i Bobotovog kuka i svih divota toga kraja.
Silo moja, uzdanice Srba Crne Gore iz junačke kuće Karadžić, počini brate naš i Bog nek ti poda mir. Među tim borovima i jelama, amin. He ti srpski krvoloče i iČevski Al Kapone, nijednog brata oprostit nećemo. Dosta si ih vala pobio.
Evo šta je Milo tražio da NATO pošalje u Crnu Goru Više o tome OVDE.
Izvor: Pravda
