Najnovije

SLOBODAN RELJIĆ EKSKLUZIVNO ZA PRAVDU: Ivica u NJujork, Dačić-Čitaku iz NJujorka

Kakav govor je održao naš ministar inostranih poslova u Savetu bezbednosti OUN 8. februara! Precizno, dokumentovano, govornički uverljivo. Red političkih kvalifikacija, red pravnih fakata, red činjenica s terena koje tzv. Kosovo smeštaju u nasilno izmontiranog Frankeštajna za koga više ni njegovi tvorci ne mogu da održavaju privide normalnosti. Pored svetske diplomatske elite Ivica Dačić je bio ravnopravan. Srpska država se pokazala kao politička tvorevina dostojna imena država, što ne uspeva da demonstrira bar polovina članica svetske organizacije.

 Piše: Slobodan Reljić                             
                                          
Ono što se uprkos međunarodnom pravu i Rezoluciji 1244 OUN, uz zapadno brutalno sekundiranje, prozvalo državom Kosovo, izgledalo je u pojavnom liku Vljore Čitaku, ne samo neuverljivo, nego i nedostojno legaliteta koji traži u velikoj kući na Ist Riveru. Na svom tviter nalogu Vljora je rezignirano napisala: „Uznemirujuće je videti u kojoj meri se platforma SB UN izoblučije u teatar u kom Srbija dolazi i deli priče u koje čak ni sama ne veruje“.

Rezignirano, ali nažalost - tačno. Nije tačno za Srbiju, ali jeste istinito za našeg heroja iz Saveta bezbednosti. I izjednačiti Srbiju s Ivicom Dačićem najpogubnije je što se može desiti Kosovu. U gore ruke Kosovo nije moglo pasti, od muljavih ruku svog advokata u SB UN! 

Otkud sad ovakav obrt, pitao bi se neupućen čitalac. Ali svaka srpska domaćica, koja preko lonca usključalog pasulja gleda ekran, zna da je ovo tačno. Nažalost, tačno.  

Čim je naš heroj sleteo na francuski aerodrom „Nikola Tesla“ počeo je iz sveg glasa da govori kao Ivica Čitaku. Odnosno, pošto je on iz vlade u kojoj se do rodne ravnopravnosti drže više nego do svih drugih prava i više nego u svim evropskim vladama zajedno, može i da „uzme prezime“: Dačić-Čitaku. 

Isti čova je zagrmeo da je trenutak da se „okončaju dugotrajne tenzije između Beograda i Prištine“, da je vreme za  „sveobuhvatni kompromis“, „rešenje kojim ćemo se naći na pola puta i kojim nećemo biti presrećni ni mi ni oni, ali nećemo biti ni osramoćeni“. Vučić je mogao tog dana da ne ustaje u 4 i 30. Nije morao lično da ide u jutarnje programe televizija. Dačić-Čitaku je stigao na sve i objasnio sve. Zakonski zaprećena veleizdaja je morala da se posrami pred njim tih dana. Jer piruete koje izvodi ovaj punački baletan s osmehom onog majstora koji udara gvozdene klinove u Hristove dlanove ne mogu da stanu ni u kakav zakon. To je magija. Ne bela magije. 

Kako „nećemo biti osramoćeni“, pita se narkotizirani gledalac ispred „pokretnih slika“. Pa, tako što ćemo raditi upravo onako kao što je poželela Vljora Čitaku, kroz „potrebu razgraničenja između Srba i Albanaca kao jednom od preduslova za trajno stabilne odnose“. Za mutanta Dačić-Čitakua Rezolucija 1244, na kojoj je stajao kao na sinajskoj steni u Savetu bezednosti, odjednom postaje predmet trgovine. Roba za pijacu na kojoj Vučić i Tači, uglavnom ispod tezge, razmenjuju parčad Srbije, inače, međunarodno priznate zemlje. 

I gde smo sada s Dačićem zaraženim virusom Čitaku? Nudi nam se velika primisao da je Rezolucija 1244 samo smetnja na putu pravde, na kome će „Srbi zločinci“ dati 20 odsto teritorije, a da im onda albanski dobrotvori vrate, recimo, 0,7 odsto tako otcepljene teritorije u Severnoj Mitrovici. Ako im Aljbin Kurti dozvoli, naravno. Ako se Aljbin usprotivi, Dačić-Čitaku će naći razumevanja. „Zbog mira u regionu“. Jer, mir nema alternativu. Srbija je u toj igri „večnog mira“ samo žeton gde na nameštenom ruletu preozbiljni Aleksandar i nasmešeni Ivica sve stavljaju „na crveno“. 

I, eto nas, kod Veliko razgraničenje! Tajni plan (u kome nema nikavih tajni) kojim će se, potpuno je izvesno, Srbija samosakatiti a da se taj veliki doživljaj ne bi odlagao - njena zaštita međunarodno pravo će se ritualno poništiti. Ivica će već naći 6 petlova sa crno-crvenom krestom čiju će krv jedne tamne noći proliti ispred Prizrenske bogoslovije a onda nad tom „porukom“ pustiti 666 belih golubova da zapečate mir koji će posle toga nastati. Amin, reći će ona mrva hrišćanskog u njemu dok će preko lica preći grč od osmeha čoveka kome je posao da saradnicima „zabija nož u leđa“. 

Pa, kakav je to čovek, otelo bi se svakom ko sluša ovu priču a ne zna da se radi o Ivici Dačiću. Danas jedno, sutra drugo. Juče ljuti komunista, danas ključni čovek koji „radi na usaglašavanju teksta novog individualnog plana partnerstva sa NATO“. Sutra bezobalni rusofil, koji se nikad neće izjasniti ni za ratifikaciju zakona o onoj vatrogasnoj stanici koju Rusi drže u predgrađu Niša. Sad će da se „razgraničava“, daće i Preševo i Medveđu, gradiće autoput Niš-Priština prioritetno, ali za neki dan kad počne predizborna kampanja, vikaće strasno, „Dogodine u Prizrenu!“. 

To je politička karijera kakvu Srbija nije videla. Iako se Srbija svakavih karijera nagledala. To je karijera pljuvanja sebi u lice, što onda donosi pravo da se ruši sve što ima ikakvu vrednost u Srbiji. To pravilo se zove Dačićev ekvivalent. Zasad se pokazuje kao uspešno. 
Sve je u ime najvišeg cilja, naravno. Ivicinog ostanka na čelu SPS i turanja njuške u sva ministarstva i kombinacije. To ne staje u Ničeovu surovu „volju za moć“. Ovo je uređena operacija pacijenta na otvorenom srcu u kojoj se radi na tome da pacijent slučajno ne preživi. Ako padnete u reku i Ivica vam pruži ruku, znajte da će vam duže glava biti iznad vode ako za to zamolite mutnu vodu nego da prihvatite „pomoć“ bića s obale.  

Bacimo brz pogled na „karijeru Dačić“. Kad je završio studije žurnalistike na FPN znao je da je najnezavisnije novinarstvo u partijskim novinama. Kad je u „Epohi“ shvatio šta je istina, onda se bacio na posao, da unoseći čitavog sebe, širi neistine i laži kao portparol partije. Bio je spreman da umre za Slobu, ali kad su haški činovnici pomogli Sloba da umre, Ivicu nisu mogli odvući na njegov grob. Kad se danas poštapa velikom tradicijom SPS, Dačiću se ne omakne da spominje ime utemeljivača S.M.

Sa kakvim grčem pravdnika na licu je objavljivao rat korupciji i kirminalu, a onda se ležerno hvatao koferčeta u kome su bili neprebrojljivi svežnjevi novčanica. Sto puta je objašnjavao kako koferče nije „koferče“, nego samo epizoda iz serijala u kome je on spasitelj. Svega i svih.
 Kad se Ivica rasrdi, on tako beskompromisno udari po albanskim sepratistima, ali mu nije bilo teško da stavi potpis na Briselski sporazum nad čim bi se i Vuk Drašković zamislio. Čovek vizije pred kojim zakoni gube moć.

Dačićevo veruju staje u onu znanu poslednju rečenicu iz Programa SKJ, iz čega je nastala i SPS, a i on: „Ništa što je stvoreno ne sme za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije“. U SFRJ je mera tih stvari bio Tito. U tranzicionoj Srbiji to je palo – na Ivicu Dačića. U ono vreme to je bila floskula. U ovo vreme to je karikatura kakvu ni Zuko DŽumhur ne bi mogao iscrtati. Ali otrovna karikatura. I za suze, i za smeh. Šta god mislili o Titu, on u nepočinstvima nije Dačiću ni do kolena. A Ivica je tek na pola životnog veka J.B. Tita!

Nikakav antikomunista ne bi uspeo da od onog SPS bastiona koji se uspostavio po letnjim vrućinama 1990. napravi tako komičnog mastadonta. Čak i na brzinu stvarene lige ili građanski savezi su vazda pokazivali da imaju neki cilj, videlo se da daju nešto srca za tu stvar, natapali su to sa nešto duše. Dačić je, držeći se da je jedino važno da on bude na čelu i da kontroliše kasu, proterao sve što je išta znalo o socijalizmu i levici. Stari kadrovi su izgurani kao nepoželjni roditelji dece posvećene karijerama (moderan pristup, zar ne!), a „socijalistička stranka“ se unapredila u interesnu grupa u kojoj se tabela uspeha uspostavlja po broju plaćenih članstava u upravnim odborima i sinekurama. 

Glavninski odbor partije regrutuje najbolji materijal ministara bez stava - operisanih od brige za narod i državu. Reći ćemo operisanih, jer nije SPS uvek regrutovao takve vojnike. Setite se Ratka Markovića, Mihaila Markovića, Milorada Vučelića, obojice Jovanovića iz ministarstva inostranih poslova, pa i bandoglavih Mrke iz Cipa, Rake iz Trstenika, Bidže iz Svilajnca... I Bata Živojinović. I tolikih drugih. Velika je to partija bila. Imalo je i šta da se poštuje a, bogami, i da se kritikuje. A danas? Sivo more udara o bregove.

Ničice se pada pred mudrim saopštenjima „našeg predsednika“ koji sam stvara buru, a onda nas sam vadi iz bure. Nikad im ništa ne zasmeta. A posebno ne „socijalističke stvari“. Nisu se „Dačićevi socijalisti“ suprostavili Zakonu o radu koji je poništio dva veka borbe u Srbiji za prava čoveka na radnom mestu. Poslednji će biti Ivica koji će se zapitati zašto se Srbija preporučuje tako što ima „jeftinu radnu snagu“. Nikad se on neće zapitati ni zašto srpska država daje 10.000 evra stimulansa po zaposlenom radniku sumnjivim privrednicima sa svih meridijana, a ne bi joj palo na um da se tako pomognu srpski privrednici. Nikad im neće zasmetati ni jedno MMF-ovo rastakanje Srbije i srpske privrede. A ko bi se pre socijalista morao usprotiviti sumanitoj privatizaciji preduzeća iz vremena naših očeva samoupravljača?

Najbolji socijalizam za Dačića je mrtav socijalizam, ali Ivica ne bio Dačić – čovek koji jednom rukom brani a onda nogama i rukama predaje Kosovo – kad na svoj kamen ne bi uklesao svoju genijalnu misao pred kojom bi se i Marks i Lenjin postideli : „Komunizam je najhumanija ideologija koja postoji na svetu i smatram da je socijalizam jedini ispravan i pravi put za čovečanstvo.“ Ali to i nije sasvim bez veze.

Evo kako se Ivica oko socijalizma baš angažovao, ali na međunarodnom planu. Lepo je to i slikovito opisano u knjizi “Druga američka armija – služenje SAD u inostranstvu i diplomatija 21. veka”(America's Other Army: The U.S. Foreign Service and 21st Century Diplomacy by Nicholas Kralev). Svedočio je Kameron Manter, jedan od najbeskrupulozniji činovnika američke administracije koji je službovao u Beogradu.

Manter se u knjizi hvališe kako je kao pripadnik „Druge armije“ svojim poslom obarao legalnog premijera Srbije. To ambasadori otkad postoji diplomatija, u principu, ne rade. Ali Manter je Amerikanac. On kreće u akciju kao u video-igricama. NJemu se ne može ništa desiti, a meta može gađana sto puta. I ko će mu se od Srba naći u tako besprizornom poslu? Čeda, Čanak, Vuk Jeremić, Đilas? Ma, ne. Manter se obratio novom lideru partije Slobodana Miloševića. I on ga je s gnušanjem odbio, mislite. Ma, ne. Novi lider je to prihvatio. Oberučke. Najveći ljubitelj komunizma Ivica Dačić je pristao da bude „preokrenut“. „Od njega smo napravili proevropljanina“, pričao je Manter. Posle je Ivica postao i „najevropljanin“. Komunizam može da malo sačeka!

Dobro, Ivica Dačić ipak dolazi iz plemena kome ništa „nije sveto“ i onda sigurno postoji nešto „što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije“ - kad on pristaje da pogazi Ustav, zakone i dobru praksu pa učestvuje u rušenju premijera Srbije. Pošten je tu i Manter pa  javlja: „Nismo ga platili, samo smo ga ubedili“. Nije uvek koferče uslov.

Kako ga ubedi? Pa, iskorišteno je to što  Ivica „smatra da je socijalizam jedini ispravan i pravi put za čovečanstvo“. I on hoće da doprinos toj stvari. Srbija je tu samo žeton za ulazak u veliku igru. I treba da bude srećna što može da bude upotrebljena u takvoj stvari. Evo.  „Isposlovali smo da Hoze Luis Zapatero, tadašnji španski premijer i Jorgos Papanderu, budući premijer Grčke koji su u to vreme vodili Socijalističku internacionalu, pozovu Dačića u posetu tokom koje se jelo i pilo. Rekli su mu da će mu odobriti ulazak u socijalističku internacionalu ukoliko se priključi proevropskim snagama, što je on i učinio. I zabio je Koštunici nož u leđa.”

Šta ste drugo očekivali od bića koje je toliko odano ideji komunizma? Da propusti tajnu večeru? Da se posle žali što su ga prijatelji socijalisti obmanuli u vezi prijema u SI? Da mu je važna banalnost ko će biti na čelu Srbije? A posebno ako je to čovek koji nije sprečio da Srbi - koji nisu mogli da mirno podnesu da Amerika proglasi Kosovo državom - zapale američku ambasadu. Pa, dajte, ljudi! Nije valjda da postoji neko ovde ko misli da je nama važnije Kosovo od američke ambasade u kojoj je stolovao čovek koji je Ivici isposlovao sastanak i dobru večeru sa bogovima iz Socijalističke internacionale!? Pa šta ako je zabio nož u leđa Koštunici! Borisu Tadiću je pio krv na slamčicu. Tomu Nikolića je prezreo kad ga je video u prašini. Slobi će zabiti glogov kolac u srce ako Skot to zatraži. I to na Vidovdan će to da uradi. Ivicinom nožu ništa nije sveto ako stane na put „onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije“. To je Ivicin zavet. Šta je Kosovski zavet prema Ivicinom zavetu! 

Vučić ima sreće što je on na Dačićevom putu. Ne voli socijalizam, ali voli razgraničenje i to je jedna od velikih ideja. Velika kao komunizam. „Na tome radimo i predsednik Vučić i ja, i cela Vlada, jer želimo da rešimo problem, a ne da ga još sto godina držimo ispod tepiha.“ 
Eto, Kosovo je dopalo takvih ruku. Zaista vam kažem, za Ivicu Dačića ne pitajte: kakav je to čovek. To je biće iz drugih svetova. Što bi rekao NJegoš, „vrag su sedam binjišah, sa dva mača a su dvije krune“ i on će se uvek zakačiti za silu koja je u NJegoševo vreme bila od „praunuka Turkova s Koranom“. Danas može s Koranom kad dođe čas, ali sad će se držati linije koju mu je uspostavio Manter. I, zaista, besmisleno je zanositi se idejom da Dačić ne zna šta radi i da razmišlja da li da potpiše. Znate ono Gospode, oprosti mu, ne zna šta radi. To bi se pre moglo odnositi na Aleksandra Vučića. Rekosmo li, Vuk Drašković je Dačiću do kolena. A Čeda je mali sa palube za Dačić-Čitakua. 

Jer Ivica zna da je sada „povoljan momenat za rešavanje kosovskog pitanja“ i veruje „da će SAD podržati dogovor Beograda i Prištine“. Samo je pitanje gde će biti večera i ko će Ivici dati nož. Šta bi on uradio valjda niko ne sumnja. Povoljan je momenat!

Kolumnu Slobodana Reljića “Gde Aleksandar Vučić čuva Tačijevu stolicu za OUN” pročitajte OVDE.

Izvor: Pravda

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

Bonus video

Intervju sa Slobodanom Stojičevićem autorom knjige “Mrežni rat protiv Srba”.

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Kolumne

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA