Najnovije

AMERIKANCI ŠTITILI TITA BOLJE NEGO SVOJE PREDSEDNIKE: Progovorio poslednji živi atentator na maršala!

Protojerej dr Stojiljko N. Kajević rođen je u selu Banjanima u Skopskoj Crnoj Gori, od oca Nedeljka i majke Stoje. Malu maturu dao je u Skoplju, a pripadao je prvoj petorazrednoj generaciji prizrenskih bogoslova. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu SPC, a postiplomske studije imao je na Institutu Svetog Sergija u Parizu. Doktorirao je filozofiju na De Pol univerzitetu u Čikagu, gde je bio i vanredni profesor. Trenutno je profesor etike, filosofije i kritičke teorije na Univerzitetu Luis u Ilinoisu. Autor je niza knjiga: „Nestvorena sloboda/ Poreklo bitija i poricanja bitija“, „Metafizika i iluzija slobode“, „Svet bez duše“, „Napad na Istinu i Boga“, „Krug osvete i pravde“, itd. Član je, između ostalog, Američkog filozofskog udruženja, Asocijacije Vajthed, Srpske narodne odbrane, itd.

Protojerej dr Stojiljko N. Kajević (Foto: Jutjub)

Povod za ovaj razgovor za geopolitikamagazin. com je njegova knjiga „SOPO: Kako je bilo“ (Etos, Beograd, 2016 ), koja govori o herojskim danima srbske antikomunističke emigracije.

Uvaženi oče proto, rodom ste iz junačkog kraja – Skopske Crne Gore koja je vekovima bila jezgro Srpstva u Staroj Srbiji, koju je Tito pretvorio u Makedoniju. Kakva su Vaša sećanja na zavičaj?

- O Skopskoj Crnoj Gori teško je govoriti u ovim vremenima kada su naša nekadašnja braća i po veri i po poreklu stvorili sebi novo ime koje nema veze sa onim odakle su i ko su. Makedonci! Za Boga miloga, šta će njima nešto što im uništava suštinu bića i daje prednost Šiptarima. Skopska Crna Gora, koja se proteže od Čuera što je oko sedam kilometara istočno od železničke stanice kada se izađe iz Kačaničke klisure (stanice Đenerala Jankovića) pa do poslednjeg sela Brodac u svoje vreme, dok sam bio paroh (1959-1963), imala je oko 17 000 stanovnika. Selo Čučer (od Cuca) i Banjani, gde sam rođen, i selo Gornjani su skoro povezana sela. Ni sto metara nema od jednog do drugog sela. Banjani su u dolini reke Karaule, koje izvire ispod Biljaka, vrha Skopske Crne Gore, a sa druge strane na pola kilometra izvire Binačka Južna Morava. A onda je Titova banda Vardarskoj banovini dala ime „Makedonija“. Tu, u Skopskoj Crnoj Gori, iznad mog sela, na kamenitom brdu ponosno stoji hram Svetog Nikite, zadužbina kralja Milutina. Tu sam kršten. Ovaj hram je oko petsto metara iznad Banjana. Za vreme komunističke Jugoslavije na ulazu hrama bila je tabla: „Zadužbina kralja Milutina pod zaštitom države kao istorijski spomenik“. Koliko se sećam, za vreme svoje prve posete, posle dvadeset šest godina u tuđini, Makedonci su skinuli tablu i napisali: „Ovaja crkva je podignu makedonskite zidari“. Kakva sramota! Boje se da kažu istorijsku istinu i ukažu na slavnu prošlost srpskog naroda. U Skoplju, kao što znate, još postoji Hram Svetog Spasa gde je venčan na carstvo car Dušan. I to su promenili. U Banjanima je Hram Svetog Đorđa, isto iz doba Nemanjića, ali je posle Kosovske bitke spaljen, te je za vreme Mehmeda Sokolovića ponovo obnovljen, 1559. Koliko se sećam po natpisu iznad ulaza u mali sveti hram, iznad vrata na gredi od hrastovine, na crkvenoslovenskom, bio je natpis, „Etij hram obnovil Petar Jovanov Kajov (moj pra-pra-pra...deda) slava Bogu, čto prijehal od Černa Gora“. Da li još uvek ovaj natpis postoji, ne znam. Pitaću mog starog rođaka, Vojislava Kovačevića, koji još uvek vodi računa o hramu.

Iznad Banjana, u klisuri, nalazi se manastir Svetog Ilije: crkva je pola u kamenu, pola od cigle, obnavljana više puta, potiče iz doba Nemanjića. Tu, u tom manastiru krili su se srpske komite, hajduci, stari četnici i vekovima vodili tešku borbu protiv Turaka. Tu je, ispred oltara, sahranjen vojvoda Spasa Prizrenac koji pogibe 1904. u borbi sa Turcima. U toj borbi učestvovao je moj deda po majci Veljko Kovačević, zvani Deljko, jer je iz osvete što mu je begov sin oteo sestru Niku ubio tog begovog sina i prikovao za veliki hrast. Iz osvete, Turci su mu ubili jedinca sina Krsta, od petnaest godina.

Da ne dužim sa ovim, ali da pomenem selo Kučevište: većinom su od Kuča iz Crne Gore. To su bili pravi gorštaci, suvi, visoki i ljuti kao guje. Da pomenem ime koje svi znaju: nekadašnji veliki golman, najbolji posle Vladimira Beare, bio je Vidinić, čovek iz ovog kraja. To je bilo negde pre pola veka. Kučevište ima Hram Svetog Spasa, na čijem ulazu su bile u kamenu urezane reči da je hram podignut u doba cara Dušana. Da li taj naslov još stoji, ne znam. Kučevište je bilo i ostalo najveće srpsko selo u Skopskoj Crnoj Gori. Tada je bilo oko 650 familija, oko 5000 stanovnika. Tu nikada za vreme komunizma vlasti iz Makedonije nisu mogli da održe bio kakav skup. Čim dođu sa dva-tri džipa, okupe se Kučevljani i zapale im džipove.

Kod njih sam često služio. Iznad Kučevišta je manastir (u dolini između planinskih vrhova), Sv. arhanđela Gavrila, takođe zadužbina kralja Milutina. Posle su sela Pobužja i manastira Sv. Bogorodice (posvećenog Maloj Gospojini), isto iz doba Nemanjića, pa selo LJubanci, a onda dolazi krajnje selo, LJuboten, i njihov Hram Svetog Nikole, takođe zadužbina kralja Milutina.

Da li znate nešto o poreklu svoje porodice?

- Moj rođak, inače inovator, bogat čovek čak i pod komunizmom, Boro Kajević, pre tridesetak godina najmio je istoričara iz Crne Gore, profesora Beogradskog univerziteta, (ne sećam se imena), da napiše istoriju Kajevića (ili, po drugoj verziji, Kajovića). Oni su od Vasojevića, većinom iz Bijelog Polja. Mnogi koji su ostali u Bijelom Polju i nekoliko sela unaokolo su poturice. Svi koji su ostali u Skopskoj Crnoj Gori su pravoslavni – svetosavski hrišćani. Ima ih u Čueru oko 30 familija i u Banjanima oko 25.

Još nešto što vam možda nije poznato: svako od jedanaest sela koja sam kao paroh opsluživao u Skopskoj Crnoj gori slave po dve slave: krsnu (to je glavna), i seosku. I svaka porodica traži da im sveštenik kod kuće reže kolač. Zamislite, ja sam imao oko 270 slavara Svete Petke. Krenem dan uoči slave, cele noći, pa sutradan na praznik sveca, posle rane Svete Liturgije, idem ceo dan i celu noć, i ako ne stignem sve da obiđem, onda opet sutra (pošto su svi slavili po dva dana) i tako završim posao. Ovo je neverovatno, ali tačno. Kuće su zbijene, pa sam ja kao mladić od 23 godine preskakao ograde, dok je crkvenjak spremao žar i tamjan, još sa stepenica pevam tropar, kadim kuću, režem kolač i za 4-5 minuta jurim u sledeću kuću.

Što je najinteresantnije, sela Gluvo i Mirkovci bila su podeljena nacionalno. Iste familije zbog tuče oko malo njiva i krvne zavade, iz inata su prilazile Bugarima krajem 19. veka. Tako u Gluvu ima Tomaševića, Rusovića i još nekoliko familija koji su ostali ponosni Srbi, dok su Radovići i još nekoliko njih prešli na stranu Bugara. Ali svi slave kao i ostala braća. Sličan je slučaj u Mirkovcima, selu koje je imalo oko 250 porodica.

Mogu Vam reći da sam kao mladić koji je tek ušao u dvadeset treću godinu života dobio najveću parohiju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa najviše hramova iz doba Nemanjića, i to je bio neverovatan posao.

Kako Vam je bilo pod komunizmom, s obzirom da ste iz „tvrde“ srpske porodice, koja se nije odricala ni vere, ni narodnosti?

- U vojsci sam bio u pešadiji, zadužen da nosim šarac težak 12 kilograma skoro dve godine, i to posle tromesečne obuke, samo zato što sam bio bogoslov i sin nekog četnika, i buntovnik po prirodi. Rok sam služio u Požarevcu. Tamošnji prota Dragoljub Matejić savetovao me je da izdržim. KOS me je mesecima saslušavao, noću, ponekad do jedan posle ponoći, uz pretnje da ću ići na robiju zato što radim za CIA. (To tada nisam znao. Prvi put sam čuo od jednog majora KOS-a, zvao se Trešnjić Đuro. Nudio mi je slobodu ako se javno preko vojnih novina, „Narodni vojnik“, javno odreknem popova i crkve.

Nudili mi da mogu odmah u Vojnu akademiju u Beogradu.... Jedne noći, iscrpljen i fizički i mentalno, vratim se posle saslušanja u spavaonicu (oko 40 kreveta), polako kleknem pored svoje postelje i tako, na kolenima, molim se Bogu: „O Bože, pomozi, spasi me satane i njegovih sinova. Spasi me, Gospode. Zaklinjem se da ću Ti služiti.“ Ovu molitvu smatram najdubljom u svom životu, jer mi je Bog uslišio reči izgovorene bez ikakve sumnje.

Nisu me više zvali na saslušanje. Dolazi kraj roka od dve godine. Odem kod oca Matejića za savet. Mislio sam da bežim, jer su neke učenike bogoslovije odveli u zatvor na samom kraju vojnog roka. Prota Matejić mi kaže da ima taksistu koji bi me odvezao do granice sa Italijom. Na tome je, ipak, ostalo. Dobio sam civilno odelo, i bio spreman da idem kući. Postrojeni čekamo na vojne bukvice. Odjednom, eto onog majora KOS-a sa dva vojna policajca, pravo ispred mene, i pita me: „Hoćeš kući?“ „Da, nadam se.“ Kapetanu, komandiru čete Peri Rašiću, reče: „Za mnom.“ I odoše ka kancelariji, dok policajci stoje ispred mene. Dok čekam da me povedu na robiju, mislim: „Što ne pobegoh samo dan ranije?“ Evo njih, komandir čete Pero Rašić, i onaj svemoćni major Trešnjić, dolaze. Major kaže vojnim policajcima: „Hajdemo“. I odoše. A kapetan Rašić kaže: „Ne boj se, sinko, budi ono što si rešio...“ Pozdravi se, dade mi bukvicu, uz reči: „Svako dobro“, i ode. Odoh i ja kući prvim vozom.
Bio je to avgust 1958. Iste jeseni upisao sam Bogoslovski fakultet u Beogradu. Pita me moja majka Stoja, bogomoljka, koja je imala Ohridski prolog episkopa Nikolaja Velimirovića i njegove duhovne pesme: „Šta će ti fakultet, imaš bogosloviju od pet godina. Kada ćeš da se ženiš i odmah rukopolažeš u čin sveštenika?“ A ja njoj: „Imam drugi plan, hoću na studije na Zapad, i tek posle toga videću, ima vremena.“ A ona: „Šta kažeš? Ti si lagao i Boga i nas, roditelje. Zakleo si se Bogu da te spasi zla i vojnog zatvora i spasio te, a ti sada menjaš mišljenje.“ Slušam majku, ćutim i odem. Te noći nisam spavao dok nisam doneo odluku da se držim zakletve koju sam dao Bogu onda kada mi je bilo najteže. Tako, i pored studija (iako nisam odlazio ni na jedno predavanje zbog ogromne parohije oko 430 km udaljene od Beograda),oženim se i posle mesec dana budem rukopoložen u čin đakona, a onda i sveštenika i dobijem čitavu Skopsku Crnu Goru.

Nedavno je, u izdanju kuće „Etos“, izašla Vaša knjiga „SOPO: kako je bilo“. Ona se bavi Vašim učešćem u radu „Srpskog oslobodilačkog pokreta Otadžbina“, koji se borio protiv titoističke diktature nad Srbima. Kako ste Vi, teolog, sveštenik i doktor filosofskih nauka, rešili da se, ako treba i sa oružjem u rukama, borite protiv brozomore?

- Nešto sam rekao u prvim delovima knjige o SOPO-u, da dodam još nešto. Moj stari svat Mirko Putić, kao inženjer i mladi četnik kod učitelja Nikodima Urdarevića, gde je bio i moj otac, branili su nas od Šiptara 19411945. Partizana kod nas nije bilo. Na kraju, mnogi su pohvatani i osuđeni. Nikodim je dobio smrtnu kaznu preinačenu u doživotnu. Mirko Putić je kao mladić dobio dvanaest godina, odležao osam. On je posle moga dede Deljka bio glavni inspirator kako i zašto da se borim protiv komunizma. Kada sam mu rekao da ću da bežim na Zapad i da ću tamo naći borce sa kojima ću da se vratim, Mirko mi reče: „Bežiš sa fronta. Ne, ostaješ ovde sa nama, pa šta bude.“ Rekao sam Mirku: „Pobratime, evo završio sam Bogoslovski fakultet i imam preporuku od Sv. arhijerejskog Sinoda da idem na postdiplomske studije na Oksford.“ Mirko mi uzvrati: „Uh, kod Engleza, majku im njihovu, najpokvareniji su na svetu. Pošto ideš za Beograd, javi se ovom retkom čoveku za savet.“ Tako se javim legendarnom saradniku đenerala Draže, dr Đuri Đuroviću, koji je tek izašao na slobodu. Sreli smo se u crkvi Ružici na Kalemegdanu. Posle službe, pošto je znao ko me preporučio, reče mi: „Ne, Mirko nije u pravu, vatra se gasi spolja. Idite, evo Vam pismo za Andru Lončarića koji je utekao pre šest meseci, sada je u Parizu. Ako uspete da pređete granicu, pravo kod Vurdelje, ali sa oprezom. Evo Vam kratka nota za Vurdelju. Srećan put, sinko.“ To mi saopšti nekako nervozno dr Đurović, pogleda unaokolo i ode.

I tako ste stupili u vezu sa legendom srpske antikomunističke emigracije, obaveštajnim oficirom i ravnogorcem Androm Lončarićem. Šta se dalje zbiva?

- O susretu u Parizu rečeno je dosta u mojoj knjizi o SOPO-u. Andra Lončarić i njegovi verni prijatelji dali su ideju za SOPO, čiji je prvobitni naziv trebalo da bude Krmčija. Onda sam otišao u SAD. Čim sam stigao u NJujork, prvo sam se javio Đorđu Đeliću, čoveku Slobodana Draškovića i članu kluba Sveti Sava, što je pre Drugog svetskog rata bilo udruženje Car Dušan. Đelić je tada bio mlad, oko 29 godina. Iz NJujorka stigao sam prvo u Klivlend, u kuću Đorđa Đelića, i tu sam proveo nekoliko dana. Tada smo stvorili nacrt organizacije i odredili način borbe. Posle toga javio sam se vladici Dionisiju, koji me je primio kao sina. Pitao me je, sa osmehom, šta bih, pored parohije, još želeo. Ja kažem: „Videću, pitaću Vas za savet.“ „Ko? Ti? Ti nikoga ne slušaš. Kad nešto rešiš, ti ideš, makar i glavom kroz zid. Znam dosta o tebi od naših ljudi iz Pariza. Evo, pisao mi pukovnik Velimir Piletić, Dražin komandant za istočnu Srbiju, pre Siniše Ocokoljića Pazarca: „Vladiko, ovaj mladi sveštenik je neobičan čovek, hrabar i darovit govornik. Žao nam je što odlazi odavde.“ (pismo od 7. februara 1965. godine.)

Pominjete vladiku Dionisija, koji je, po nalogu Broza, bio raščinjen, što je izazvalo velike sukobe u našoj emigraciji. Kako je u to vreme izgledala podela u našoj Crkvi u dijaspori?

- Da, pitanje podele naše Crkve. Znao sam o tome ponešto od dekana Bogoslovskog fakulteta, dr Blagote Gardaševića.

Potom sam dobio informacije od Dragoljuba Vurdelje, predsednika crkvene opštine u Trstu, koji je bio, rekao bih, veliki raskolnik. U Parizu, dok sam služio kod Rusa na Akademiji Svetog Sergija, ponekad sam služio i našim Srbima u iznajmljenim salama koje su bile dupke pune: po 600-700 ljudi, prava gospoda, četnici, ratni zarobljenici, viši oficiri, bivši predsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković, knez Pavle Karađorđević, kome sam dva puta rezao slavski kolač na Svetog Andreju. Milina od naroda. Lepota i po izgledu i po ponašanju.

Uloga Dragoljuba Vurdelje, koji je organizovao emigriranje mnogih naših ljudi na Zapad, i pisao mnogo sa pozicija Srba koji su ostali oko vladike Dionisija protiv zvanične SPC, još nije sasvim osvetljena. Šta biste Vi mogli da nam kažete?

- O Vurdelji teško je govoriti. Znam da je bio najmoćniji Srbin u Trstu. Čak i gradonačelnik Trsta, kada je dolazio u posetu, čekao je nekoliko minuta da ga Vurdelja primi. Bojao se Udbinih ubica. Uvek je imao pratnju, dva Italijana i dva četnika. Nikada nije išao kući sam, niti se noću šetao ulicama Trsta. Kada se upokojio, njegovu suprugu Darinku pokupili su američki vojnici u civilu i odveli u vojnu bazu u Padovi. Tu je dobila lep stan i ostala do kraja života.

Vratimo se u Ameriku. Kako je počeo Srpski oslobodilački pokret Otadžbina?

- Posle šest meseci savetovanja sa Đorđem Đelićem i uz pomoć Đorđa Grahovca, u čijoj sam kući kao paroh u Jungstounu živeo, i koji me je vozio po Kanadi i Americi, pronašao sam mlade ljude orne za borbu protiv jugo-komunizma; to su bili ljudi bez straha i mane, kao i osvetnici za pobijene roditelje ili rođake, sa njima sam našao i svoju dušu.

Inače, SOPO je zvanično organizovan 28. avgusta 1968. godine na Veliku Gospojinu po podne, kao i dan kasnije. Prvi zadatak nam je bio što oštrija antikomunistička propaganda i što veće nadahnuće za mlade ljude, kako bi shvatili da je jugokomunizam namenjen da umanji duh srpskog naroda, da ih razvodni, rasturi i dovede do ivice propasti. U tome je najviše udela imao Đorđe Đelić, koji me je u međuvremenu upoznao sa Dragišom Kašikovićem. Tu se i fizički obračun s komunistima poimao kao neophodnost, naročito ako ubiju bilo kog emigranta. Kao što knjiga o SOPO-u navodi, posle pet meseci izvedena je probna akcija i ispit naše gotovosti da možemo i mnogo krupnije akcije da izvodimo. Tako je i bilo.

Znali smo da je pre toga prvi čovek koga je Udba ubila bio Siniša Ocokoljić Pazarac. Dragiša Kašiković, koga sam voleo kao svoga brata, bio je čovek retke dobrote, plemićkog karaktera, pesnik, jednom rečju lepota izgleda i karaktera.

Recite nam nešto o pokušaju da Tita ubijete prilikom njegove posete Ajovi.

- Amerikanci su štitili Broza bolje nego svoje predsednike, i Din Rask, svojevremeno ministar spoljnih poslova SAD, rekao je: „Više nam vredi Tito, nego naših pola miliona vojnika u Vijetnamu“. O tome sam podrobno pisao u svojoj knjizi „SOPO: kako je bilo“. U svakom slučaju, Brozu od američkog obezbeđenja nismo mogli ni da priđemo.

U knjizi se bavite sudbinom srbskih heroja koje je ubila Udba – Andre Lončarića i Dragiše Kašikovića. Kako su oni učestvovali u borbi naše emigracije protiv Titove okupacije srbskog naroda? Možete li nam, bar ukratko, dati skice za portrete njihovog heroizma, ali i hrabrosti ostalih Vaših saboraca?

- Kad god smo većali za neki napad, Dragiša je uvek davao analitičke razloge za i protiv. Mile Radovanović, tadašnji pomoćnik glavnog urednika lista „Sloboda“, uvek bi dodao: „Sve vaše mudrolije, i sve popove molitve i sve naše emigrantske rezolucije ne vrede koliko jedan metak u glavu zločinca.“ Toga se uvek sećam. Mile, inače pesnička duša, kome su Nemci ubili brata i oca, bio je čovek spontane prirode, hrabar i bez rezerve. I on i Dragiša, kao i ostali, moj kum Bećo Rakočević, četnik Pavla Đurišića, Nikola Živović, četnik koji je sa šesnaest godina bio u Topličkom korpusu kod majora „Cige“. Najstariji u SOPO-u bili su tek prešli četrdesetu godinu, a ostali su imali od dvadeset jedne do trideset jedne godine.

Odluka je bila da nikada i niko ne može biti član SOPO ako je bio vojno lice kod Tita ili u partiji. Tako je bilo negde do 1973. godine, kada je na predlog Dragiše Kašikovića primljen Nikola Kavaja. Potom smo primili još nekoliko novih članova, kao i bogoslova iz bogomoljačke kuće iz okoline Čačka, hrabrog Radoša Stevlića, za koga mogu reći da je bio jedan od najhrabrijih ljudi, pored moga brata bogoslova, sada protojereja-stavrofora Živka Kajevića. Ima dosta snova, velikih nada u radu i pokušajima članova SOPO-a da ruše Titov komunizam i bore se za slobodu Srbije i srpskog naroda na svim prostorima bivše Jugoslavije. Nema sumnje, iz mog životnog iskustva, studiranja filosofije posle teologije, mogu reći da su momci, posebno članovi u prvom timu SOPO-a, po meni, bili hrabri ljudi bez straha i mane. To je osobina koja se ne viđa tako često u današnjem svetu.

Uhapšeni ste, što je tako uobičajeno, pomoću izdaje. Kako je to izgledalo?

- Čin osvete počeli smo da spremamo posle ubistva Andre Lončarića 3. juna 1969. Išlo je sporo. FBI je počeo da nas prati u stopu. Posle ubistva Dragiše Kašikovića, juna 1977, iako potreseni i zbunjeni, rešili smo da osveta bude trostruka, što žešća. Počeli smo da većamo kako i gde. Odjednom se javi lažni član, koji je, na nesreću, došao u Čikago sa preporukom Andre Lončarića. Ovaj novajlija, sa dvoje dece, koje sam ja krstio, počeo je da navaljuje da osvetimo Dragišu, s kojim se viđao skoro dva puta nedeljno. Tako je počela nameštaljka. Na poslednjem sastanku u kafani zapadno od Čikaga većali smo Nikola Živović, Radoš Stevlić, Životije Savić i on, dvostruki agent Bogoje Panajotović. On je pokazao da ima ulaznicu kao gost na Dan Republike 29. novembar, i da će on da unese „kačamak“ (naziv za eksploziv, nap. V. D.) u salu. Zaklinjao se u oba sina, rečima: „I Saška i Bobija u jedan grob da stavim ako nisam veran, samo mi dajte ʼkačamakʼ, a ti, Kajko“, kako me je zvao, „pripremi onu elektroniku.“ Bio sam protiv te akcije jer je na prijemu moglo da bude i poštenih ljudi, ali je glasanje bilo četiri prema jedan, i odluka je pala. Pre nego što je eksploziv uručen, Kavaja, Boško Radonjić i ja pohapšeni smo u NJujorku, ostali u Čikagu.

Šta nam možete reći o Nikoli Kavaji? Kakva je bila njegova uloga u SOPO-u?

- Uloga Kavaje u našoj organizaciji je bila kao i uloga svakoga člana. Nije bilo nekih posebnih odluka o Kavaji, ili zadataka datih lično njemu. Znam da je sa svojim kumom Boškom Radonjićem uvek nabavljao „kačamak“ ako treba. Znam da je u svojoj kući u Patersonu, u državi NJu DŽersi, u podrumu imao radionicu i alat, kao i priručnik koji sam mu dao kako da pravi elektronske uređaje za napade. Iako je radio u fabrici skoro sve vreme od kada je došao u Ameriku, bio je neumoran da učini šta god mu SOPO naredi. Bio sam mu u kući više puta i po cele noći pevao mi je uz gusle, i ujutru odlazio na posao. Znam da je hteo da ubije Tita više od bilo koga, jer su njegova starija braća ratovali za Tita, a on ih je poslao na Goli Otok. Porodicu im je uništavao. To Nikola nikada nije mogao da istera iz glave, ali se nije moglo učiniti kako je Nikola mislio. On je bio plahovit čovek i veliki drug. Ponekad naivan. Kada je bio na robiji, na početku u istražnom zatvoru u Čikagu, počeli su da ga posećuju neki nepoznati ljudi kao novi prijatelji (u međuvremenu, bili su poznati kao česti gosti Titovog konzulata u Čikagu). Tako su uspeli, iako smo bili na robiji, da nas razbiju lažima. Kavaji je to uzelo skoro četiri godine dok se nije osvestio. To se desilo kada su mu robijaši iz Levenvorta, zatvora maksimalne bezbednosti (u kome sam se nalazio na odsluženju kazne), prebačeni tamo gde je Nikola robijao, rekli da su videli nekog srpskog popa koji je zadužen da pere hodnike i klozete. Tada mi je Kavaja napisao pismo preko moga brata, iz koga se vidi da je shvatio. Kopija pisma je u dodatku knjige o SOPO-u.

Šta biste, posle toliko godina, mogli da nam poručite? Kako sagledavate ovaj svet sada, i mesto Srba u tom svetu?

- I na kraju, a nikad kraja… Amerika, koju pristojno poznajem. Bio sam dugo vremena član Američke konzervativne unije. Tako sam i bio postavljen za direktora organizacije američkih Srba koji su u izbornoj kampanji podržavali Ronalda Regana. Imam kopiju postavljenja, kao i sliku kad sam ispratio Regana na čikaški aerodrom za Kaliforniju. Znam, i to bez sumnje, da su obični Amerikanci iskreni ljudi. NJima TV i novinari iz meni poznatih i nepoznatih razloga peru mozak. Američki čovek je toliko zauzet da nema vremena mnogo da razmišlja te počinje da misli kako mu gospodari kažu. Evo, počeo sam da pišem studiju o zlu. Nema dana da novinari, TV, 90% njih, svaki dan kažu nešto loše o Rusiji i Rusima. Kao da je Rusija neprijatelj broj jedan i Amerike i Zapada. Tako je donedavno mislio, pisao i pričao više od pola veka Zbignjev Bžežinski. Pre nego što je crkao, rekao je: „Posle propasti Sovjetskog Saveza kao najvećeg zla u svetu, ostalo je još jedno zlo, a to je rusko Pravoslavlje. Kada i to srušimo, spasli smo našu zapadnu kulturu.“ Zamislite, školovan čovek, bio je Karterov savetnik za nacionalnu bezbednost. Čovek koji je znao šta je nacizam, šta je bilo islamsko Tursko carstvo, i slična zla, koji je znao koliko je miliona Rusa dalo svoje živote da bi bio srušen nacizam, ali mržnja, mržnja zaslepi čovekov um te on ne može da vidi pravu istinu i da je saopšti. Eno onaj senator Mekejn, nije prestajao da laje protiv Rusa. To je tragedija.

Srbija je žrtva zato što smo mi i po duši, i po veri i, donedavno, po azbuci, i po poreklu najbliži braći Rusima. Zato su ovi koji ne mogu protiv naše velike braće navalili na nas. Cepaju nas na Srbe i Crnogorce. Pomažu Makedoncima da smanje broj Srba. To rade u Bosni i Hercegovini. U ustaškoj Hrvatskoj postigli su najveći uspeh i ostvarili vrhunsku sramotu poriču osnivače naše velike zemlje.

Pa ipak, čvrsto sam uveren da se vredi boriti. Moj deda po majci, Veljko Jovanov Kovačević, govorio mi je: „Dijete, preživeo sam mnoge zle sile. Turke smo oterali, pa Bugare, Austrougare i Nemce, i evo dođe domaća ološ sa onom rugobom iz Crne Gore, Milovanom Đilasom, i njegovim drugovima. Uzeće vremena da se naša otadžbina oslobodi ovog domaćeg novog zla. Ti i tvoja generacija imaćete vremena da donesete pravu i bogomdanu slobodu svom narodu. Čuo sam od tvoje majke da ćeš u bogosloviju, da ćeš biti srpski sveštenik. Neka te Bog blagoslovi i Sveti Vasilije Ostroški čuva od svakog zla. Samo pametno i hrabro, i biće kako treba…“ To bih i ja mogao reći mladima, i dodati da je moje duboko uverenje da je naš jedini spas, ili, ako hoćete, naša budućnost, i naš pravi i pozitivan preporod jedino u zbližavanju sa Rusijom, a ne sa onima koji su nas bombardovali, kako na kraju rata, tako, i još surovije, za vreme poslednjeg rata koji su oni iscenirali krajem prošlog veka. Uz velike napore i dobru volju svih Srba i Srpkinja širom sveta, ma gde da žive, svi mi treba da sledimo misli blaženog i Svetog vladike Nikolaja Velimirovića: „Da se Srbi slože, obože i umnože“. Amin, Bože daj.

Kavajina otmica aviona

Pored sobe u kojoj smo se nalazili prolazio je dugačak hodnik. Odande su se čuli brzi koraci. Punjenje šaržera.

Vrata su se otvorila tek predveče. Specijalni agent FBI-a je ušao. Učtivo mi je prišao i rekao: „Oče, dozvoli da skinem ovo gvožđe sa tebe.“
Kada je skinuo lisice i okove sa mene, dodao je: „Oče Kajeviću, otmičar aviona hoće da govori sa tobom. Molim te, hoćeš li da pođeš sa mnom.“ Sledio sam ga. Išli smo do kraja hodnika.

Zastali smo ispred jedne osmougaone sale. Zidovi su bili prekriveni televizorima i elektronskim uređajima. Dvadesetak devojaka i momaka, sa slušalicama na ušima, gledaju i zapisuju. Ovoga puta, na svim ekranima slike aerodroma OʼHero; vidim avion, koji Kavaja drži.

Životi sto trideset sedam putnika bili su u rukama čoveka koji je tražio moju slobodu. Pritisnut takvom mišlju, posmatrao sam jurnjavu agenata sa toki-vokijem u rukama i pištoljima pod miškama. Čekao sam na razgovor sa Kavajom.

Dok sam tako čekao u kontrolnom centru, jedan od agenata prišao mi je i rekao: „Otmičar aviona hoće da govori sa tobom.“ Dao mi je slušalicu u ruke i, koliko se sećam, dalje je sve ovako teklo: „Ovde Kajević.“ Kavaja mi prepoznaje glas i kaže: „Ovde komandos i terorista Kavaja. Ti si moj šef i ja tražim tvoje oslobođenje. Ako te ne dovedu ovde, uništiću avion.“ Ja mu odgovaram da nije terorista, nego otac tri ćerke, odličan suprug i pošten fabrički radnik. „Znam da nemaš ništa protiv tih ljudi u avionu, oni nisu tvoji neprijatelji“, umirujem ga: „Hvala ti za žrtvu i za pokušaj da me spaseš iz pakla. Ali ja odbijam da idem bilo gde. Za sada je kraj našoj borbi.“

Nisam mogao da čujem šta mi je odgovorio, jer su agenti FBI-a prekinuli naš razgovor.

Besni na moje odbijanje, vratili su me u onu prostoriju. Ušla je neka devojka, držeći hrpu fotografija. Stavlja mi slike pod nos i pita: „Vidiš li ovo? Znaš li šta ima oko pojasa?“ Odgovorio sam odrečno.

Pitala me je da li vidim dinamit oko njegovog struka. Rekao sam joj da ja ne znam šta je to. Pitala me da li je to pravi dinamit ili lažni. Pitala je da li smo ranije pravili ovakve naprave. Ćutao sam, a ona je nastavila sa svojim pitanjima. Bez uspeha. Nije mogla da dobije nikakav siguran odgovor od mene. Potom je ušao drugi agent sa najnovijim fotografijama. Savetovao mi je da gledam ozbiljno i da mu kažem šta vidim. Pošto sam opet ćutao, i on je pitao da li su cevi oko Kavajinog struka pravi dinamit ili ne. Nisam mogao da mu dam nikakav pouzdan odgovor. Na slici sam video Kavaju kako stoji iza leđa pilota, video sam zaprepašćene pilote i stjuardese kako sede u šoku.

Srpski vojnici dobili mentalni rat protiv NATO! Više o tome OVDE!

Izvor: geopolitikamagazin. com

 

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Kolumne

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA