Piše: Emil Vlajki
Kako se glupost opozicije može pretvoriti u monstruoznost, najbolje je pokazala afera „kisik“. Već godinama, U DOBROM DIJELU BiH se upotrebljava, u bolnicama, takozvani industrijski kisik. Po, do sada poznatim činjenicama, taj je kisik, u nemedicinskim ambalažama, apsolutno zdrav za upotrebu. U Republici Srpskoj, kisik je uvozila jedna firma koja za to nije imala dozvolu i to po paprenim cijenama. To je, bez ikakve sumnje, kažnjivo, i rukovodstvo te firme mora za to krivično odgovarati. Svi koji su trebali sve to znati, znali su odavno, ali su čekali izbornu godinu. Opozicija je odlučila da taj „predmet“ povjeri političkoj zvijezdi u usponu, Drašku Stanivukoviću davši mu potrebnu dokumentaciju. On je sve to „razotkrio“, i činilo se da će to toliko naškoditi sadašnjoj vlasti, te da će možda i Dodik pasti. I usred afere, priglupa opozicija čini nevjerojatnu grešku. Euforična, („napokon je pronašla pravu stvar za pobjedu“), počinje tvrditi kako su mnogi ljudski životi, za vrijeme pandemije, izgubljeni zato što su udisali takav kisik!?
Ta tvrdnja, ne samo da je monstruozna, već je bila i politički pogubna. Naime, liječnici, posebno anesteziolozi, i ostalo medicinsko osoblje, nisu ni glupi, ni neobaviješteni i znali su da je to dobar kisik. Opozicija je, dakle, optužila čitav medicinski, posebno liječnički kadar da je, znajući o kakvom se „lošem“ kisiku radi, svjesno ubijala ljude, upotrebljavajući ga. Ovakva odvratna optužba, više puta iznesena, učinila je od medicinskog osoblja njenog najljućeg neprijatelja. Šteta što je Stanivuković, u početku afere vrlo oprezan u svojim izjavama, kasnije postao dio te euforije.
Draško Stanivuković je, zaista, politička zvijezda u usponu. Za razliku od Dodika koji je antizapadni internacionalista, Draško je istinski srpski nacionalista, u ne-pežorativnom smislu te riječi. Odgojen je u takvom duhu i sve što kaže u to i vjeruje. Na njegovu žalost, Dodik je sve ono što on misli, već rekao, pa Draško mnoge stvari javno ponavlja (u Srebrenici nije počinjen genocid, Haški tribunal je antisrpski, Crnogorci nisu nacija, itd.). Mnogi ga zovu „digitalni Dodik“. Bošnjaci ga mrze do besvjesti, RS opozicija ga se plaši i vidi u njemu konkurenta-neprijatelja ali šuti jer su joj potrebni njegovi glasači, a Marinko Čavara, predsjednik Federacije, javno tvrdi da ga Vučić financira iz budžeta Srbije.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 2, 2021
Draško je istinski talent za politiku. Inteligentan je, ima smisla za retoriku – priča mu je najčešće dobra – i govori narodnim jezikom. S druge strane, fali mu političkog iskustva, u TV konfrontaciji sa portparolom SNSD-a, nije se proslavio, ima usko obrazovanje i nema intelektualce za savjetnike. Narod mu, međutim, vjeruje jer dobar dio stvari koje govori su ispravne. Iznad svega, bogat je , a Aristotel je to odavno ustvrdio, kad takvi dođu istinski na vlast, ne odaju se pljački. Brz politički uspon mu je malo udario u glavu pa već sanja kako će ubrzo biti u samom vrhu Republike Srpske, ali ga Dodik u tome razuvjerava. Kao stari lisac onemogućava mu da se istinski iskaže kao gradonačelnik. Ali, pored toga, dva Dodika na jednoj političkoj sceni su previše. Vidjet ćemo.
Uzgred rečeno, Draško bi trebalo da dobro razmisli prije nego što u centru grada postavi nekakvo Dodikovo „porodično stablo“ , više metara visoko, sa firmama koje Dodikova porodica posjeduje. Mnogi će u tom stablu vidjeti simbol Dodikove moći, sposobnosti i poslovnosti. Dodik bi, što se drveta tiče, trebalo da sa Draškom usko surađuje, da ono bude što više i razgranatije. Porodične imperije nisu nikakva novost u svijetu i mnoge su bile izuzetno uspješne (Morganovi, Rokfelerovi, Fordovi, Bušovi, Kenedijevi, itd.)
Da je opozicija bila ona prava, imala ispravnu strategiju i odgovarajuću taktiku, Dodik bi odavno napustio političku scenu. Izbori 2014. godine su to jasno pokazali. Ali to je kao i u sportu, propustiš priliku i gubiš partiju. Vjerojatno je sudbina tako htjela, jer je Dodik očito bio predodređen da bude autentičan vođa srpskog naroda.
Opozicija je sada u panici. Nesposobna kakva jest, nadala se da će ga Ameri skoro odmah skinuti s vlasti, pa se u tome, kao i Bošnjaci, razočarala. Povrh svega, mnoge evropske zemlje ga podržavaju jer se Dodik, po njihovom mišljenju, bori protiv islamskog fundamentalizma! A tu je i Rusija koja stoji uz njega, kao i, naizgled, suzdržana Kina. A Vučić, bože moj, tko zna što sada misli i kako će sutra misliti. Opozicija, nije joj prvi put, žali se naokolo neprijateljima Republike Srpske, što je stvarno nisko i jadno, i od čega ima jedino štete. Sada pokušava, izjavama njihovih čelnika, da kaže kako unutar Dodikove koalicije stvari ne stoje najbolje, jer su se njegovi partneri prepali američkih sankcija, te da je i Igor Radojičić napustio Dodika. Međutim, oni očito slabo poznaju Igora koji je, samo naizgled, enigmatičan. Kada bi imala suprotnu taktiku, još radikalniju od Dodikove, imala bi neke šanse na uspjeh jer bi ga mogla hvatati na njegovo „taktičko vrdanje“. Ali, to ovoj opoziciji nije ni u primisli jer nema tu, što bi Hegel kazao, svjetsko-povijesnu dimenziju. Zanimljivo je, da se Draško Stanivuković uopće ne izjašnjava o Dodikovoj imicijativi!
Međutim, ovaj put, možda joj se posreći. Dodik je dao vlastima šest mjeseci da zakonski reguliraju povraćaj prenesenih nadležnosti. To bi, dakle, do aprila trebalo biti završeno. Ako tu bude vrdao, uz inteligentno djelovanje opozicije, propada na izborima!
Stvar je u tome, što će do tog povraćaja teško doći. Nakon što Narodna Skupština RS, eventualno, usvoji Dodikovu inicijativu, počet će u BiH, s visokim stupnjem vjerojatnosti, fizički sukobi niskog intenziteta koji se mogu pretvoriti u tko zna što. Zatim, tu su i Ameri koji su spori, ali ne odustaju; pokušat će pronaći način da teško kompromitiraju Dodika. Proglasit će ga, na primjer, nakon izrežiranog incidenta, „srpskim kasapinom“, optužiti ga za zločine protiv čovječnosti, izdati crvenu potjernicu za njim, ponuditi višemilijunsku nagradu za njegovo hvatanje i slično. Možda će netko izvršiti i atentat nad njim. Što god da se desi, Brčko će odmah biti okupirano. Tu je i sam Dodik koji je poznat po svom iznenadnom ponašanju tipa „salto mortale“. U svakom slučaju, povrat nadležnosti će se izuzetno teško realizirati.
Najbolje u svemu je, ŠTO JE TO IPAK MOGUĆE. Ako Dodik uspije pobijediti hiljadostruko jačeg neprijatelja, postat će jedna od najznačajnijih ličnosti srpskog naroda, ali je to manje važno od činjenice da će to rezultirati istinskom renesansom srpstva. Da bi se to desilo, potrebna mu je, pred intelektualaca (na primjer, u ANURS-u, koji uporno šute), svestrana podrška vlastitih snaga, opozicije i naroda. Teško, izuzetno teško, ali moguće.
BOŽE PRAVDE!
Satelistske snimke ruske granice koji su zaprepastili Kijev pogledajte OVDE.
Izvor: Pravda
