Naime, u povodu formiranja i agitovanja za profašistički i radikalno islamski, „Muslimanski oslobodilački pokret“ Muhameda ef. Pandže (Munir Alibabić, "Dedo i Babo kosili", str. 162, 166-168, 170, 180, 191, 192 i 210) u čemu su participirali i pripadnici organizacije "Mladi muslimani",
Alija je postao poznat kada je, na jednom širem sastanku istomišljenika, održao vatreni govor podrške Muhamedu ef. Pandži i njegovom pokretu. .U tom nastupu on je pozvao pripadnike Mladih musliana da pristupe Pandžinom pokretu, izađu na teren, u šumu, stvore jedno jezgro za buduću, samostalnu muslimansku vojsku. Tom jezgru bi se, po Aliji, pridružili njihovi ljudi koji su otišli u Handžar diviziju, a koja je trebala da se vrati na jesen u Bosnu. Naveo je da se oni trebaju povezati sa rukovodiocima i imamima Handžar divizije i nagovoriti ih da u dogovoru sa NJemcima, otkažu poslušnost Hrvatima, Paveliću i njihovoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, i da se priključe njima, Pandžinom pokretu. Time bi, kako je rekao, muslimanska zajednica dobila moćnu vojsku, koja bi bila garancija da će BiH nakon rata dobiti autonomiju, a muslimanska zajednica pravo na slobodan razvoj.
Nakon te Alijine besjede, javilo se nekoliko dobrovoljaca i grupa njih je u oktobru mjesecu 1943.godine izašla i stacionirala se u Pandžinom štabu u Rakitnici-Trnovo.
Međutim, ubrzo dolazi do razmirica Pandže i Mladih muslimana, jer ih je ovaj navodno zaobilazio i nije im pružio priliku da se bave političkim - rukovodnim radom u vojsci.
Mladi muslimani su i pored toga jedno vrijeme agitovali po selima Trnova u cilju omasovljenja Pokreta.Ali, pošto nisu dolazile nove grupe dobrovoljaca iz Sarajeva, niti se "pojavila divizija”, MM se pod raznim izgovorima počinju vraćati u Sarajevo. U decembru mjesecu Pandža je zarobljen od strane NOV-e, i tada i posljednji dobrovoljci Mladih muslimana ulaze u Sarajevo. Između njih dolazi do razmirica i svađa.
Pogotovo je bilo ljutnje usmjerene ka Aliji Izetbegoviću i još nekim koji su bili najgrlatiji u agitaciji, a onda se "izvukli od odlaska u šumu”.
Alija u zatvoru 1946.
Pomenuti "istorijski” govor, tada mlađanog Alije u kojem je sa simpatijama spomenuo muslimansku zajednicu, njenu vojsku, tabor imame i Diviziju, autonomiju Bosne i pravo muslimanske zajednice na slobodan razvoj, bila je svojevrsna najava njegovih političkih koordinata, kasnijeg političkog i antikomunističkog angažmana i političkog liderstva afirmisanog u decenijama na prelazu između XX i XXI vijeka.
Činjenica da se on "izvukao od odlaska u šumu” za Pandžom potvrđuje jednu njegovo konstantnu karakternu crtu-promjenljivost, čega je i on sam bio svjestan, pa mu se znalo omaći da prizna kako istoj stvari "jedno misli do podne, a drugo po podne”. Nastup u podršci Pandži, otkrio je njegovu strast za politikom. Ona će ga, uz još dvije strasti - za službama i ženama pratiti čitav život.
O autonomaškoj orijentaciji Alije Izetbegovića i drugih Mladih muslimana,, DŽ. Šindler vojni istoričar iz SAD, je zapisao, „Ono što je muslimanska elita želela, bila je autonomija u okviru Trećeg rajha, koja bi odvojila pretežno muslimanske oblasti centralne Bosne od Nezavisne države Hrvatske i pridružila ih Nemačkoj. To bi zaštitilo prava i privilegije muslimana u jednoj islamskoj državi. Način da se to postigne bilo je stvaranje jedinica bosanskih muslimana u okviru jurišnih SS - odreda, Himlerove lične armije. Himler je podržavao ovu ideju, uveren da će jedna SS - divizija bosanskih muslimana biti ravna strašnim bošnjačkim regimentama austrougarske vojske“, dok je poglede Sarajeva sažeto izneo Muhamed Pandža, reis-ul-ulema: „Nemci su naši prijatelji“.
Početkom aprila 1943. godine hadži Amin al Huseinije otputovao je u Bosnu da bi pridobio podršku za esesovsku inicijativu, iskoristivši sve prilike da se fotografiše i hvaleći lokalne muslimane kao "krem islama”,u propovjedi održanoj u najvećoj sarajevskoj džamiji. Bosanski muslimani su lepo primili njegovu posetu, a radikalniji elementi su ga dočekali s ushićenjem. Odziv na poziv za stupanje u diviziju bio je masovan, i nije bilo teško naći 20.000 prikladnih dobrovoljaca. Formacija bosanskih muslimana bila je formalno povezana sa 13. dobrovoljačkom brdskom divizijom jurišnih SS - odreda ("Handžar divizija"), a panislamizam je bio njena zvanična ideologija. Nekoliko istaknutih bosanskih imama služili su kao divizijski kapelani, uključujući i Huseina DŽozu, vodećeg člana kruga oko El Hidaje. Diviziju su snažno podržavali bosanski islamisti, uključujući i "Mlade muslimane", koji su podsticali svoje članove da stupe u SS - odrede.
Organizacija je aktivno pomagala okupatorima Bosne tokom celog rata, a njihov jedini "protest” mnogo govori. To je bila izuzetno mlaka akcija 1943. godine u sarajevskom bioskopu "Trebević” protiv italijanskog filma Kapetan Oluja, koji je prikazivao davnu borbu Italijana i Turaka za Kipar. Mladomuslimani su zamerali tome kako je islam prikazan u ovom filmu, što je objasnio Nedžib Šaćirbegović, jedan od veterana "trebevićke akcije”: „Nama je smetalo što se klanjanje u cjelini, kao i učenje ezana prikazuje iskrivljeno“. Da bi izrazili svoj protest, Šaćirbegović i njegov prijatelj, mladi Alija Izetbegović, praćeni još jednim mladomuslimanom i skupom devojaka pod feredžama koje su ih podržavale, prisustvovali su projekciji Kapetana Oluje i, kad su se na platnu pojavile "uvredljive" scene, ustali su, digli galamu, lupali metalnim predmetima i prekinuli projekciju. Sutradan je film skinut s repertoara. Čovek se pita šta bi Bosanci, koji su se te noći nalazili po brdima oko Sarajeva, boreći se i umirući da bi oslobodili svoju zemlju od fašističke okupacije, mislili o takvom "protestu". Uprkos svojim skromnim ratnim doprinosima, "Handžar divizija" je uspela da na bosanske muslimane baci ljagu kolaboracije sa okupatorima, posebno njihovom oduševljenom saradnjom sa esesovcima. Mada nije pravično pripisati krivicu za to svim bosanskim muslimanima, postoji velika odgovornost u slučaju muslimanskog verskog establišmenta, a naročito islamističkih grupa poput "Mladih muslimana". Kad se ratna sreća odlučno okrenula protiv Nemaca 1944. godine i Vermaht i da se povlači s Balkana, saradnike nacista i ustaša čekala je sumorna budućnost. Tek su poslednjih meseci rata muslimani počeli da stupaju u Titove partizane u većem broju, i to zbog toga što su komunisti vršili prinudnu mobilizaciju u oslobođenim oblastimaj koje su krajem 1944. godine obuhvatale veći dio BiH.
Prvo hapšenje članova organizacije MM izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao već mobilisaani vojnici uhapšeni su Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Izetbegović je jedno vrijeme proveo u vojno istražnom pritvoru, a onda je nakon izricanja presude kojom je kažnjen na 3 godine zatvora, upućen na "izdržavanje kazne u vojnom zatvoru Zenica, Bela Crkva". Vremenski, Izetbegovićevo hapšenje se poklapa sa rođenjem samostalne, nove službe KOS-a, koja je i bila u funkciji servisa i istražitelja u postupcima koji su bili predmet vojnog pravosuđa. Takođe, KOS je vršio kontraobavještajnu zaštitu vojnih zatvorskih ustanova, što znači da je svaki pritvorenik i osudenik obavezno često dolazio u kontakt sa oficirima KOS-a, koji su pratili njihove kontakte, komentare i odlučivali o osudeničkim povoljnostima. Znatan broj osuđenika je tada bio zavrbovan za saradnju, tako da je KOS po njihovom izlasku na slobodu imao izgrađene saradnike, koje je ugrađivao u brojne "neprijateljske punktove". Zahvaljujući i takvim "krticama" uspješno su se službe obračunale sa brojnim pripadnicima organizacije Mladih muslimana, Informbiroa, te sa drugim grupama i pojedincima unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Poznato je da su to u većini slučajeva bile kvalitetne op. pozicije i da su iz "patriotskih i materijalnih" interesa i razloga više decenija vjerno pomagali KOS-u i UDB-i. Za tu saradnju dobivali su i neke protivusluge - putovanja u inistranstvo, pomoć kod zapošljavanja, napredovanja u službi, školovanja, brzom rješvanju stambenih pitanja.
Ne iznenađuje da su neki Alijini sugrađani čak i 2006. godine otvoreno i javno problematizovali njegovo prvo suđenje i izdržavanje kazne.
Jedan od njih je zapisao čak i pomalo nevjerovatnu konstrukcoiju koja je implicirala da je Alija Izetbegović već tada zavrbovan od strane OZNE i da je kasnije, kao saradnik KOS-a učestvovao u identifikaciji i denunciranju „unutrašnjeg neprijatelja“ iz reda muslimana te da je on bio taj, koji je optužio Mlade muslimane zbog čega su mnogi bili streljani: :
„Naime, tvrdnja da Izetbegović 1945.godine odlazi na odluženje vojnog roka, te da nakon 10 mjeseci biva uhapšen, od strane vojnog suda zbog pripadnosti organizaciji "Mladi muslimani” i biva osuđen na 3 godine zatvora, iz kojeg izlazi 1949. godine, jednostavno ne može biti istina. Ako znamo da je u tom periodu vojni rok u Titovoj vojsci trajao 3 godine i kojeg po zakonu FNRJ nije bilo moguće kompenzovati odsluženjem zatvorske kazne, pouzdano se može zaključiti da u vremenskom razdoblju 1945.-1949.godine moguće je bilo odslužit samo jedno ili kaznu ili vojni rok, što nas upućuje na zaključak, da je Izetbegović bio na odsluženju vojnog roka, te da je priča o zatvorskoj kazni, u tom periodu, retroaktivna politička konstrukcija, sa jasnim ciljem da obmane javnost ...“. Ovaj sugrađanin analizira njegove "postzatvorske" aktivnosti, meteorsku karijeru, privilegije, te ga javno karakteriše "marionetom, koju je režim putem KOS-a odgojio i pripremao za kritične situacije u društvu, poput one koja se dogodila 1990.godine ..."
JNA i država su godinama mistifikovale ulogu vojne kontraobavještajne službe u Jugoslaviji. Tako stvarana slika o KOS-u posljedica je nedovoljnog poznavanja same organizacije i metoda rada XII uprave bezbjednosti nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO), koja je zbog strogo povjerljive djelatnosti uvijek bila pod rigoroznom zaštitom. Šira javnost tako nije bila u mogućnosti da sazna šta se dešava unutar ove kontraobavještajne službe, sve dok prve javne kritike nije dobila 1991.godine od tadašnjeg predsjednika Jugoslavije.
Dr Branko Kostić, je naime, na jednoj sjednici Predsjedništva SFRJ prevalio da prvi hrabro kaže da je KOS "značajno podbacio".
Prema dostupnim informacijama i dokumentima, KOS je iznikao iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) koja je imala tri odsjeka. Treći odsjek OZNE je radio na poslovima kontraobavještajne službe za potrebe JNA na samoj zaštiti OS Jugoslavije, kao i na zaštiti ustavnog uređenja i poretka Jugoslavije. Tako je poslije donošenja Ustava FNRJ 31. januara 1946. godine, po uzoru na sovjetski KGB, došlo do formiranja prvih ministarstava Jugoslavije: Ministarstvo narodne odbrane, MUP-a i MIP-a, a u sklopu ministarstava su stasale službe KOS, UDB-a i SID. Slobodna Jugoslavija je tako dobila i KOS, službu koja je bila uspostavljena kao politička policija unutar JNA, usmjerenu na očuvanje političkog jedinstva zemlje i idejnu čistotu vojnih redova, kao i na otkrivanje, gonjenje i sprečavanje djelatnosti unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Tako široko postavljeni zadaci su dali prostora KOS-u da pokriva i obrađuje i vojni i civilni sektor. S obzirom da je bio van kontrole demokratskih struktura on je dgovarao samom vrhu države.
Krajem šezdesetih godina u sukobu sa Aleksandrom Rankovićem, Tito javno manifestuje svoje opredjeljenje daje KOS prva služba zemlje, da samo njemu vjeruje i u tome će ostati dosljedan sve do svoje smrti. Poslije Tita, ove tri službe, KOS, UDB-a (SDB) i SID se na izgled "ponašaju partnerski" i svoje odnose su definisali kroz Pravilnik o saradnji koji su potpisali njihovi šefovi. Ta "harmonija" će trajati do sukoba '90. godina. Posebnu dimenziju u tim odnosima dale su republičke službe SDB-a, koje su poslije IV plenuma, odnosno izmjenom Ustava Jugoslavije iz 1974.godine postale prilično samostalne i tako se i ponašale, pogotovo prema kategoriji tzv. "unutrašnjeg neprijatelja", ali su poštovale pomenuti pravilnik. Decenijama je saradnja obavještajne zajednice bila kičma jedinstva sistema i zemlje. KOS i vojno pravosuđe su ipak težište svoga rada dali više na progon "ljudi iz naroda" (vojnika i icivila) nego profesionalaca JNA. KOS se "izvrsno" snalazio u "zatvorenom prostoru"- kasarnama, zatvorima, pritvorima, gdje su svoje žrtve pripremali za suđenja i vrbovali. Pri tome su se oslanjali na svoje specijalizovane jedinice - vojnu policiju, gardiste i starješinski kadar, koji je po funkciji i položaju, sistemski, morao sarađivati i raditi za KOS, jer u vojnoj strukturi KOS-ovci su bili na funkcijama zamjenika komandanta jedinice raznih nivoa, a istovremeno i prilično autonomni i odgovarali samo svom linijskom šefu. Oficiri su se tako mogli zadržavati na komandnim pozicijama ako bi slijedili upute i zadatke KOS-a.
Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.
Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije.
Izvor: Pravda
