Najnovije

Inckov krivični uzor iz Crne Gore

Nema nikakve sumnje da Inckov anti-srpski zakon ima svoj politički i pravni uzor u Crnoj Gori - u rezoluciji Skupštine od 17. juna 2021. godine i Zakonu o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika od 2010. godine.

Valentin Incko (Foto: Jutjub)

Piše: Velibor DŽomić

U ”Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” (br. 46/21) je objavljena odluka odlazećeg Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Valentina Incka od 22. jula 2021. godine kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (”Službeni glasnik BiH”, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). Odluka je donijeta u dane kada je Austrougarska 1914. godine objavila rat Kraljevini Srbiji i to nikako ne treba gubiti iz vida.

Anti-srpski uvod odluke

Valentin Incko se pozvao na član V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik ”konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja pomenutog Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora”. Istakao je da je ”posebno uzeo u obzir član II.1.(d) gore navedenog Sporazuma, prema kojem Visoki predstavnik ”pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi sa civilnom implementacijom”.

Incko se pozvao i na stav XI.2 Zaključaka Savjeta za implementaciju mira koji se sastao u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Savjet za implementaciju mira pozdravio namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, ”donošenjem obavezujućih odluka, kada to bude smatrao neophodnim” u vezi sa određenim pitanjima, uključujući (u skladu sa tačkom (c) ovog stava) i ”mjere u svrhu osiguranja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta”.

Donosilac ove odluke je podsjetio da je ”Savjet bezbjednosti Ujedinjenih naroda u više navrata potvrdio svojim rezolucijama donesenim na osnovu poglavlja VII Povelje Ujedinjenih naroda da uloga Visokog predstavnika kao konačnog autoriteta u zemlji u pogledu implementacije Aneksa 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma uključuje ”ovlašćenje za donošenje obavezujućih odluka kada ocijeni da je to neophodno o pitanjima koja je Savjet za implementaciju mira razmatrao u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine”.

Naveo je da je ”imao u vidu izjavu Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira donesenu u junu 2015. godine, u kojoj je ovaj odbor potvrdio da se genocid u Srebrenici, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni u toku sukoba u Bosni i Hercegovini ne smiju zaboraviti ili poricati” i ”napomenuo da se u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine, koja čini sastavni dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir, izražava odlučnost ”da se osigura puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava”.

Dalje, ”prisjetio se da je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Rezoluciji 808 (1993), kojom je uspostavljen Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, iskazao svoju uvjerenost da je potrebno uspostaviti poseban sud za procesuiranje lica koja su počinila masovna ubistva i ”etničko čišćenje” te da će takva procesuiranja doprinijeti obnovi i održavanju mira”. Zatim se ”pozvao na pravosnažne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, pravosnažne presude Odjela za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine i brojne izjave međunarodne podrške radu tih institucija”.

Istakao je da je ”svjestan činjenice da pomirenja ne može biti bez priznanja zločina i odgovornosti, te da govor mržnje, veličanje ratnih zločinaca i revizionizam ili otvoreno negiranje genocida, zločinȃ protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravosnažnim sudskim odlukama ugrožavaju vladavinu prava i predstavljaju direktnu prepreku miru, pomirenju i izgradnji povjerenja i na kraju ugrožavaju izglede za sigurnu, mirnu budućnost Bosne i Hercegovine”.

Naveo je i da je ”duboko zabrinut zbog toga što istaknuti pojedinci i javne vlasti u Bosni i Hercegovini i dalje poriču da su akti genocida, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini bili počinjeni tokom oružanog sukoba, što pojedinci i organi vlasti javno dovode u pitanje legitimitet presuda koje su donijeli Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Sud Bosne i Hercegovine i da pojedinci i organi vlasti slave ili veličaju osuđene ratne zločince” i iskazao uvjerenje da ”prethodno opisano ponašanje stvara znatne poteškoće za civilnu implementaciju Opšteg okvirnog sporazuma za mir”, pa je ”konstatovao da su sve zakonodavne inicijative pokrenute pred Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine za rješavanje ovog pitanja blokirane”.

Zbog svega toga što je naveo u zbrdazdolisanom anti-srpskom uvodu odluke, Incko je odlučio da iskoristi ili, preciznije, da na kraju svog dugogodišnjeg mandata zloupotrebi svoja ovlašćenja na štetu Srpskog naroda i Republike Srpske i donese navedeni zakon koji predstavlja sastavni dio njegove odluke i koji ”stupa na snagu kako je predviđeno u članu 2. tog Zakona, na privremenom osnovu sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova”. NJegova odluka je odmah stupila na snagu i objavljena je na zvaničnoj internet stranici Kancelarije visokog predstavnika i u ”Službenom glasniku BiH”.

Anti-srpski zakon

Članom 1 Inckovog anti-srpskog zakona je dopunjen član 145a Krivičnog zakona dodavanjem četiri nova stava. Stavom 2 je propisano da će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine kazniti svako ”ko javno podstrekne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, ako takvo ponašanje ne predstavlja krivično djelo iz stava 1 ovog člana”. Stavom 2 je propisano da će se svako ”ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. avgusta 1945. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe lica ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe lica ili člana takve grupe, kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”.

Stavom 4 istog člana je propisano da će svako ”ko krivično djelo iz stava 1 do 3 ovog člana izvrši tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale, kazniti kaznom zatvora od najmanje jedne godine”. Stavom 5 je propisano da ”ako je krivično djelo iz stava 1 do 3 ovog člana počinjeno na način kojim se može poremetiti javni red i mir ili je prijeteće, zlostavljajuće ili uvredljivo, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine”.

Stavom 6 je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine za onoga ”ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično licu osuđenom pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekat kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, opština ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registruje naziv po ili prema licu osuđenom pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča lice osuđeno pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin”.

Osim toga, stav 2 navedenog člana je postao novi stav 7 koji je promijenjen tako da glasni: ”Počinilac krivičnog djela iz stava 1 do 4 ovog člana koji je funkcioner ili odgovorno lice ili zaposlenik u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se finansira putem javnog budžeta, kazniće se kaznom zatvora od najmanje tri godine”.

Propisano je da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja na zvaničnoj internet stranici Kancelarije visokog predstavnika ili prvog dana od dana objavljivanja u ”Služebnom glasniku BiH”, koji god od tih dana nastupi ranije.

Poslije pažljivog čitanja teksta novih zakonskih normi nije potrebno mnogo mudrosti da bi se shvatilo da je u pitanju klasičan antisrpski zakon. Ciljnim tumačenjem ovih zakonskih odredbi se jasno dolazi do toga da je zakonodavac Incko navedenim normama želeo da postigne anti-srpski cilj.

Inckov crnogorski uzor

Nije teško naći odgovor na pitanje gdje je Valentin Incko našao uzor za svoj antisrpski zakonodavni poduhvat. Naravno, u Crnoj Gori i Krivičnom zakoniku Crne Gore.
Naime, Skupština Crne Gore je 2010. godine usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (”Službeni list Crne Gore”, br. 25/10) čijim je članom 108 izvršena izmjena člana 370 Krivičnog zakonika. Propisano je da će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kazniti svako ”ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti”.

Stavom 2 istog člana je propisano da će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kazniti i svako ”ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda”.

Incko je gotovo doslovno prepisao ove dvije odredbe Krivičnog zakonika Crne Gore i implementirao ga, na kraju svog mandata, u Bosnu i Hercegovinu. Nema nikakve sumnje da je i ”Rezolucija o genocidu u Srebrenici” koju je 17. juna 2021. godine usvojila Skupština Crne Gore jedan od putokaza Valentinu Incku u ovom slučaju.

Naime, u tački 4 crnogorske rezolucije, Skupština Crne Gore je pozvala ”nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici”. Predlagači, glasači i usvajači ove rezolucije nisu imali u vidu da krivično djelo ”javnog negiranja postojanja ili umanjenje genocida u Srebrenici” ne postoji kao takvo u pozitivnim propisima Crne Gore.

Sigurno je da su mislili na citiranu normu iz Krivičnog zakonika, pa su namjerili da političkim aktom i prijetnjom kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina priprijete svakome ko se u Crnoj Gori usudi, čak i na krajnje stručan i argumentovan način (jer su pravosnažne presude podložne stručnim pravnim analizama i kritikama) da se bavi događajima u Srebrenici od jula 1995. godine.

Nema nikakve sumnje da Inckov anti-srpski zakon ima svoj politički i pravni uzor u Crnoj Gori – u rezoluciji Skupštine od 17. juna 2021. godine i Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika od 2010. godine.

Šta je Unesko odlučio u vezi sa srpskim svetinjama na KiM, saznajte OVDE.

Izvor: IN4S

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA

ENGLISH NEWS

Nema dostupnih vesti.

Urbancube