Piše: DŽevad Galijašević

Kako i zašto je u Sarajevu uništena Islamska Zajednica Jugoslavije i ko je pokušao ubiti posljednjeg Reis ul ulemu Jugoslavije Hadžći Jakuba ef. Selim(v)skog u Sarajevu 29.avgusta 1992.godine?

Zašto Senad Avdić, uprkos svim poznatim činjenicama, trideset godina poslije, pokušava optužiti Srbe za nešto, što su bili kriminalni i banditski, interesom motivisani, unutrašnji obračuni u Islamskoj zajednici i  međusobni muslimanski sukobi i ubistva po Sarajevu? 

Jeli džihad i kada se muslimani ubijaju među sobom?

Klasična polemička ujdurma, pokrenuta je sredinom decembra 2022.godine, između Senada Avdića, bivšeg novinara a danas vlasnika nebitnog i neuglednog portala „Slobodna Bosna“,  s jedne strane, i uglednog islamologa, bivšeg diplomate, uvaženog intelektualca i profesora, Darka Tanaskovića, sa druge strane.

Raspravljalo se o stradanju – uglavnom iz ugla etničkih pogleda i interesa, položaju i ugledu Dobrice Ćosića u istoriji; razaranjima i broju umrlih te ideološkim osnovama pod kojim se ratovalo sa jedne ili druge strane_ „Ko je oslobodio Aliju Izetbegovića iz zatzvora i kako“, „ko je u stvari, prvi počeo rat i ko je više stradao a ko je veći krivac“, „ko je kome šta podmetao i kako se raspala Jugoslavija“... Sve sporne, nikad usaglašene tačke naše bliske istorije, stale su u ovu polemiku, tek kao čvrsta nacionalna uvjerenja, pa su argumenti izostali. Što se kod takvih formi polemike i podrazumijeva. Zato se ova polemika, pokazala kao suvišni posao gluvih pripadnika, sukobljenih etničkih, vjerskih i kulturnih pogleda, ideja i identiteta i nju determinišu dva monologa, pa ne predstavlja ništa više od tipičnog izdanka etno-nacionalne kulture, u kojoj se dijalog svodi na svađu, a polemika na odbranu sebe i svojih od onih „drugih“. 

Te druge, obavezno, valja demonizovati kako bi im se oduzeo svaki epitet ljudskosti, a time opravdale pa i istakle, sopstvene moralne uzvišenosti koje, kada se objektivno sagledaju, ne predstavljaju ništa drugo do loše prikrivenu odbranu sitnosopstveničkh i plemenskih interesa materijalne, političke ili statusne prirode.Takav tip polemike, metodom i sadržajem, otkriva  sav besmisao pokušaja, da se već usvojene predodžbe i zablude, zasnovane na etničkom i vjerskom interesu i ideologiji, predstave kao objektivna, intelektualna anticipacija bliske istorije društvenih odnosa, u kojoj su ta dva ideološka svijeta, bila u kulturno-civilizacijskom ali vojno-političkom i fizičkom ratu. Ali tema nije, razgovor gluvih telefona starih poznanika i njihovih, davno definisanih, poznatih nacionalno-vjerskih pogleda i pristupa, već jedna mala ali vrlo važna epizoda u ovoj polemici koja nije adekvatno tretirana, iako je zauzela važno mjesto.

Iduće godine, u rano proljeće, 29.03.2023, godine će se navršiti deset godina od smrti posljednjeg, Reis ul uleme SFRJ, Hadži Jakuba ef. Selimo(v)skog. Bio je prvi demokratski izabrani poglavar IZ-a u Jugoslaviji (1990.), i njen posljednji Reis, koji nikada i nije smijenjen sa dužnosti. nego je sudskom odlukom, najnižeg sudskog nivoa u Sarajevu, zabranjen rad i postojanje Islamske zajednice SFRJ, koja i  nije bila osnovana u Sarajevu, nego u Beogradu. Formiranje nove Islamske zajednice BiH i godišnjica zabrane rada Islamske zajednice SFRJ predstavljaju sramni jubilej koje niko ne slavi niti pominje. Govoreći o ovom događaju Senad Avdić ga je pokušao svesti na politički proces unutrašnjih odnosa u Islamskoj zajednici bez dublje analize fizičkog nasilja, terorizma i pokušaja atentata na Reis ul ulem hadži Jakuba ef. Selimo(v)skog. Čak je jedan teroristički napad na spavaću sobu Rijaseta i pokušaj ubistva Reisa, pripisao Srpskoj vojsci i njihovim granatama, koje do te sobe nisu mogle doći ni pomoću mađioničarskih trikova, niti uz pomoć lažnih tumačenja profanog, više balijskog nego balističkog stručnjaka Berke Zečevića zvanog Mujo.

Sve je to već viđeno i priču vraća u doba, odluke vlasti Nezavisne države Hrvatske, od 11. aprila 1941. samo dan nakon proglašenja NDH, kojom je ukazom Ante Pavelića zabranjen rad Islamskoj zajednici Jugoslavije i utemeljena „El Hidaje“ Islamsku zajednicu NDH. Alija Izetbegović je vratio točak istorije pedeset godina unazad i ustaškom cvijeću, Mladim muslimanima, vratio Islamsku zajednicu oduzetu nakon poraza u ratu. U realnom životu mslimana, rušenju, IZ-a Jugoslavije, prethodila je podjela Islamska zajednica BiH, na dvije oštro suprotstavljene strane po pitanju tzv. Pokreta imama. 

Lider „Pokreta imama“ Salih Čolaković, bio je i kandidat za Mešihat IZ-a u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji a nasuprot njega bio je „Alijin musliman“ Senahid Bristrić. Na Saboru je, tajnim glasanjem (18:12) izabran Čolaković.  Određene strukture unutar IZ-a su se protivile izboru Čolakovića, a sam Alija Izetbegović, zbog poraza „njegovih pulena u IZ-u“, najavio je obračun sa cjelom Islamskom zajednicom. Naime, SDA-u, Islamska zajednica je trebala kao instrument vlasti, a da to postane, bilo je neophodno promijeniti organizacionu strukturu IZ-a, i na njeno čelo dovesti „poslušnika“, pripadnika SDA. Nije to bilo tako jednostavno, pa je režim Alije Izetbegovića prvo pokušao ubiti Reisa Selimoskog, još  29. augusta 1992,godine. Tada je ručnim raketnim bacačima napadnut Rijaset kojom prilikom je Selimo(v)ski lakše ozlijeđen, a Nijaz Šukrić,(zet bivšeg -devetog reisa, Naima Hadžiabdića) i njegov 10-godišnji sin Muhamed su poginuli, te je ranjen sekretar rijaseta Muharem Omerdić. Ali to nisu „uradili Srbi sa brda“, nego specijalci, bandita i ubice, Jusufa Juke Prazine, koji su na izvršenje ovog atentata došli sa četiri vozila punih naoružanja: sa tri ručna raketna bacača „Zolja“ i dva RPG 5. kojima su, napali na Rijaset pucajući u spavaću sobu samog Reisa.

Oni su došli po nalogu Asima Dautbašića, Alijinog specijalnog ubice, ološa u Službi Državne bezbjednosti, zaduženog za formiranje i djelovanje jedinica spremnih da ubijaju po naredbi. Ubiti sve što se kaže: vojnike, civile – Srbe, Hrvate, Muslimane – popove i hodže -muškarce i žene. Tako su nastale „Ševe“ sa poznatim brutalnim ubicom Nedžadom Herendom i komandantom Nedžadom Ugljenom. Upravo je Dautbašić, stojao iza svih nerazjašnjenih ubistava po Sarajevu: kao što je ranije pokrenuo rat, kada je poslao Juku i njegove specijalce, da sa četiri snajpera, sa Unisovih nebodera, pucaju u rudare i druge mirne demonstrante 5.aprila 1992. na posljednjem antiratnom protestu u Sarajevu čime su počela ratna dejstva, koja će se nastaviti u Dobrovoljačkoj ulici mjesec dana kasnije, pa u Tuzli, napadom na kolonu vojnika JNA koja je dogovorila napšstanje i Tuzle i BiH..

Pokušaj ubistva Reisa Selimo(v)skog, vršili su iskusne ubice, Alijini ljudi a ne Srebi, i sve skupa, to je bio samo mjera u nizu, kojom se pokušalo otjerati Reisa Selimo(v)skog i na njegovo mjesto instalirati Mustafu ef. Cerića. Samo je Haris Silajdžić, pet godina poslije tog događaja kao kopredsjedavajući Savjeta ministara BiH, podsjetio, da je odnos prema Reisu Selimo(v)skom (u čijem je kabinetu kratko vrijeme i on sam radio) bio neprihvaljiv, brutalan i, na kraju krajeva, vrlo štetan po Islamsku zajednicu i sve muslimane.

Nakon propalog atentata, uslijedio je „politički“ poziv da se formira nova IZ BiH. Zatim je potpisan akt pobune, kako i priliči „cvijeću NDH“, u jeku obilježavanja godišnjice NDH, u Zagrebu 12. aprila 1993.godine. Tim dokumentom je inicirano „drugačije određenje vjerske organiziranosti Bosanskih Muslimana“. Ovaj akt, pored tadašnjeg tuzlanskog muftije Huseina Kavazovića, potpisali i imam zagrebačke džamije Mustafa Cerić, član sabora IZ-a Hilmo Neimarlija, predsjednik Sabora IZ-a Hrvatske i Slovenije, bivši saradnik Službe državne bezbjednosti SFRJ Salem Šabić; predsjednik odbora IZ Tešanj Irfan LJevaković, predsjednik sabora IZ Mustafa Pličanić, član Mešihata IZ-a Hrvatske i Slovenije Ahmed Ikanović, te imami Ahmed Smajić i Adem Hadžić.

„Životna situacija Bosanskih Muslimana temeljno je izmijenjena sa propašću ideološko-političkog i državotvornog sistema SFRJ, obnovom pune nezavisnosti BiH i, naročito, brutalnom srpsko-crnogorskom agresijom na RBiH. Bosanski Muslimani su sada u situaciji istovremenog dodirivanja krajnosti slobode i užasnog stradanja“, piše u dokumentu kojim se, svim organima, tijelima i novoformiranim odborima u IZ nalaže, da u organizaciji sa muftijstvima, odborima IZ i predstavnicima islamskih institucija, organizuju Obnoviteljski sabor IZ BiH. Bio je to proglas za provođenje puča u IZ-u. Petnaest dana nakon potpisivanja pomenutog akta u opkoljenom Sarajevu je, 28. aprila 1993. godine održan nazovi Obnoviteljski sabor IZ BiH, koji je preuzeo vrhovnu vlast u IZ-u BiH, donio deklaraciju, ustavnu odluku IZ BiH, odluku o preuzimanju prostorija, službi i novca Rijaseta i Mešihata IZ u Sarajevu. Izabran je i naibu reis Mustafa ef. Cerić, njegov zamjenik Ismet Spahić i predsjednik tog sabora, Jusuf Žiga, profesor marksizma na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Ovim pučom i rušenjem IZ-a Jugoslavije, uništeno je stogodišnje iskustvo i tradicija ujedinjavanja muslimana različitih nacija na teritoriji bivše Jugoslavije. Svrgnuće legitimnog i legalnog reisa Selimo(v)skog bio je čin „puča“ organizovan od muslimana okupljenih oko Alije Izetbegovića, Mladih Muslimana i SDA. Proteklo vrijeme je pokazalo da ni današnja Islamska zajednica u BiH ne može da prevaziđe posljedice ovog brutalnog „revolucionalnog etatizma“. Za Selimo(v)skog, taj čin je bio nelegalan i nikada nije podnio ostavku na funkciju reisa. Nakon registracije IZ BiH, koja rješenjem Opštine Centar Sarajevo stiče svojstvo građansko-pravnog lica, 3. maja 1993. godine, podignuta je tužba Osnovnom sudu I u Sarajevu protiv Jakuba Selimoskog radi predaje u posjed prostorija i sredstava IZ. Islamsku zajednicu BiH zastupao je advokat Salih Karabdić, član „Mladih muslimana“ a IZ SFRJ je zastupao Ekrem Galijatović. Sudija Amira Sadović, supruga Enesa Sadovića, djelatnika muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet, 21. juna 1993. godine donosi rješenje kojim se Selimo(v)skom zabranjuje raspolaganje gotovim novcem i devizama IZ-a, raspolaganje sredstvima i devizama sa računa otvorenih kod Kreditne banke DD Sarajevo te se nalaže pečaćenje službenih prostorija IZ. U odgovoru na tužbu Selimo(v)ski je naveo da je tzv. Obnoviteljski sabor IZ BiH zapravo grupa od 30. ljudi koji su sa područja opština Stari Grad i Centar Sarajevo, koristeći blokadu grada, učinili sve i primjenom sile nastoje da preuzmu funkciju i djelatnost IZ BiH“.Prema Selimo(v)skom, materijalna i finansijska sredstva (od 4.do 5.miliona dolara i dva do tri miliona njemačkih maraka)  su bila vlasništvo svih muslimana bivše Jugoslavije. U knjizi „Balkan bluz“, koju su objavile Suzana Šačić i Medina Delalić, 22.01.2010.godine, bivši Reis je bio jasan: „U SARAJEVU SU ME POKUŠALI UBITI“. ukazujući na krvave ruke SDA i Alije Izetbegovića i njihovu odlučnost da ubijaju i muslimane, kao i druge. 

Više tekstova DŽevada Galijaševića pročitajte OVDE.

Izvor: Pravda