Dušanka Lalović (r. Višnjić) je rođena 1974. godine u Foči, zona donjeg Podrinja, u jugo-istočnim dijelovima zemlje Bosne. Ovaj kraj je kroz vijekove pretrpio velika stradanja od raznih zavojevača (turskih, njemačkih, hrvatskih, muslimanskih...). NJeni preci su na toj zemlji starosjedioci, od oca, djeda, pradjeda, čukundjeda...
Kada je u proljeće 1992. godine započet oružani sukob u BiH izazvan od strane separatističkih snaga, predvođeni Alijom Izetbegovićem prijeratnim robijašem u dva navrata i koji je inače autor šovinističke "Islamske deklaracije". On i njegovi sljedbenici iz Stranke Demokratske Akcije su avgusta 1991. održali masovni skup svojih pristalica baš u Foči, gdje je izneto niz problematičnih izjava.
Dušanka je tada imala tek 18 ljeta. Jošanica je veći dio te 1992. bila bez većih ugrožavanja od strane tkz. Armije BiH, da bi sredinom decembra te godine napravljen jedan sastanak na kome su prisustvovali: Zaim Imamović, Hadžo Efendić, Ahmet Sejdić, Ferid Buljbašić i dr. gdje je dogovoren napad na Jošanicu.
Kako Lalovićka navodi, zlikovci su odabrali baš 19. decembar tj. Nikoljdan, veliki pravoslavni praznik, jer su znali da će tada najlakše moći da izvrše pokolj. Oko 1.000 bojovnika muslimanske vojske, iz Višegrada, Goražda i Foče su pod komandom Imamovića krenuli na selo Jošanicu koje u tom momentu nije bilo više od 70 mještana. Zlikovci su pred polazak na masakr upozoravani ne smije biti preživjelih i da sve do jednog treba poubijati, pa čak i djecu u kolijevkama.
Čim su Imamovićevi krvnici upali u Jošanicu krenula je pucnjava i palež imovine: kuće, štale, garaže, pomoćni objekti, ambari su se našli u plamenu. Mnogi Jošaničani su počeli da traže spas u obližnjem šipražiju i željeli su da se dokopaju šume. Međutim, tu su ih dočekali rafali muslimanskih mitraljeza i redom kosili kao žito. I sama Dušanka je lutala i bježala satima, sve do mraka. Imala je kod sebe ručnu bombu, koju je htjela aktivirati da ne bi živa pala u ruke neprijatelju.
Dva dana kasnije, ona je prisustvovala sahrani jošaničkih novomučenika. Ispratila je u zemlju 16 svojih bliskih rođaka. Od tada svaki Nikoljdan plače i vraćaju joj se slike te strašne zime koja joj je zauvjek promjenila život.
Desetak dana kasnije u Policiji Dušanka je dala izjavu. Za ovih tri decenije njena izjava nije nijednom promjenjena i svaki put je ista.
Posljednjih 10 godina Dušanka Lalović vodi bitku sa bosanskim pravosdunim organima, koji su predmet "Jošanica 92" dobili od Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ironija ili ne, oni su naveli kako nema dovoljno dokaza da se tamo desio ratni zločin. Istražioci Haškog tribunala su posjetili prije dvadesetak godina Foču i pričali sa Dušankom, ali do haških optužnica nikada nije došlo.
Tužilaštvo BiH namjerno već godinama usljed političkih pritisaka vrši opstrukciju nad tim predmetom, i oteže ga do beskonačnosti, očekući da će i osumnjičeni i žrtve poumirati, da se ne bi uradili ono što Ustav nalaže. Zapravo, presude muslimanskim zlikovcima bi promjenile mozaik građansko-vjerskog rata u BiH, gdje bi se jasno vidjelo da i Srbi imaju žrtve.
Inače, u emisiji Razbuđivanje, Dušanka je pomenula još nekoliko mjesta u okolini Foče, gdje su Srbi masovno ubijani (Jabuka, Poljice, Bujakovina, Miljevina... itd), samo zato što su Srbi. Riječ je o civilima koji nisu bili naoružani, niti su bili bilo kakva prijetnja po okolni muslimanski živalj.
U Jošanici je 2015. započeta gradnja crkve, na zemljištu koje je ustupila porodica Višnjić, najstradalnija porodica u Jošaničkom masakru. Hram je osveštan od vladike Hristozoma 25. septembra 2020. godine. Posljednjih godina organizuje se hodočašće iz centra Foče do Jošanice (13 km), u kome ima veliki broj mladih, što i jeste cilj, da se prenese pokoljenjima.
Dušankin zaključak je: "Ako Jošanica nije zločin - onda zločin i ne postoji!".
Izvor: Pravda
