Piše: LJuban Karan Oficirski kadar Hrvatske vojske pre zločinačkih vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ bio je sklepan od nekoliko karakterističnih grupacija, uglavnom međusobno suprostavljenih. Prva grupacija bili su generali, oficiri i podoficiri dezerteri iz JNA, koji su imali vojna znanja, ali im se iz centara koji su upravljali ratom nije verovalo. NJihova postavljenja bila su klimava jer su u svakom od njih videli agenta KOS i sumnjali u iskrenost njihovih namera da se bore za proustašku Hrvatsku. Neprekidno su bili pod nadzorom hrvatskih kontraobaveštajnih službi koje je preotela ustaška emigracija i čekala se prva prilika da ih neko pouzdan zameni. Problem je bio nedostatak vojnih kadrova, tako da je uloga jugo-oficira, kako su ih zvali, bila da obuče one iz ustaškog pokreta koji će ih naslediti. Jedina povoljnost i slamka za koju su se držali bila je činjenica da je i sam Franjo Tuđman bio jugo-general.
Druga grupacija bili su priučeni pripadnici ustaškog pokreta, čije vojno znanje nije prevazilazilo programe skraćenih kurseva. Oni ništa nisu znali, ali su bili do kraja odani ustaškoj ideji i proustaškoj Hrvatskoj. NJihova obaveza je bila da se što pre obuče i osposobe za komandovanje i tako potisnu jugo-oficire. Bili su drski i bahati, posebno prema onima koji su došli iz JNA. U to vreme nisu mogli bez njih, ali su se trudili da im potpuno sruše autoritet i da ih drže u strahu ne samo za položaj i funkciju nego i za ličnu bezbednost.
Treća grupacija bila je najbrojnija – oni bez ikakve vojne škole ili iskustva pokazivali su želju za komandovanjem, a nadležni su procenili da su talentovani za vojni poziv. Oni su kupovali naklonost podređenih vojnika tako što su im dozvoljavali da čine šta hoće, od pljački do zločina, i nisu se usuđivali da nekog pozovu na odgovornost što krši međunarodno ratno pravo i konvencije, jer o tome ništa nisu ni znali. NJihov motiv za komandovanjem najčešće je bio u pljački i ratnom profiterstvu. Bila je to izvanredna prilika da se obogate i pokrenu lične biznise. Mnogi su u tome uspeli i danas su uspešni biznismeni.
Četvrta grupacija bili su bivši pripadnici Legije stranaca. Smatrani su najboljim i najobučenijim vojnim kadrovima, koji su bez izuzetka bili prekaljeni u prljavim ratovima po svetu, a pored toga imali su apsolutno poverenje hrvatskog vrha. Zato su olako dobijali visoke činove. Podoficiri Legije dobijali su činove generala i priliku da komanduju združenim vojnim formacijama. Naravno da tome nisu bili dorasli i da je njihovo vojno znanje bilo na nivou sitne taktike, do nivoa voda i čete. Zato su tokom komandovanja u svojoj blizini uvek imali nekoga od jugo-oficira, čije su znanje koristili. Pogrešna je bila procena o njihovoj lojalnosti, jer je poznata stvar da je svaki pripadnik Legije, pa tako i bivši, član bratstva kome je Legija na prvom mestu, a sve ostalo je periferno. Bliži im je bio pripadnik Legije na drugoj strani fronta, nego njihov saborac u rovu, i oni su tu činjenicu tokom rata dokazivali čineći usluge i pomažući jedni drugima. NJihov glavni motiv nije bila Hrvatska, nego novac i dobra prilika za zaradu. Uostalom, to su psi rata koji su zbog novca i išli u krvave ratove. Većinu njih nisu ni interesovali visoki činovi i visoke komande, nego su tražili priliku za pokretanje uspešnog biznisa. Većina nije uspela u tome jer za pravi biznis nisu imali ni znanja ni smisla. Oni su bili i ostali kriminalci.
Izvođači američkih generala
Nije problem analizirati i poimenično hrvatski vojni vrh iz tog vremena kako bi postalo još jasnije da oni nisu mogli osmisliti pomenute vojne operacije. Prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (generalštaba) Anton Tus pre ovih akcija već je bio sklonjen, a na njegovo mesto je postavljen general-bojnik Zvonimir Červenko. Tus je sklonjen najšre što je bio protivnik ustaškog pokreta koji je personifikovao neprikosnoveni autoritet ustaškog emigranta Gojka Šuška, ministra odbrane. Drugo, nije bio dorastao planiranju kopnenih operacija jer je bio pilot, a, kakav je bio, možda se i sam povukao plašeći se odgovornosti, svestan da to ne zna. Ni njegov naslednik, Červenko o planiranju operacija nije znao mnogo. Svojevremeno bio je predavač na Tehničkoj vojnoj akademiji u Zagrebu u činu potpukovnika, odakle je izbačen zbog nacionalističkog delovanja za vreme Maspoka (1971), da bi se ponovo aktivirao 1990. godine. Nije u pitanju samo pauza od dvadesetak godina, nego što TVA prvenstveno daje znanja iz domena logistike. Od drugih jugo-oficira i generala tu su bili još Imra Agotić, Petar Stipetić i Luka DŽanko. Agotić je bio kontraobaveštajac i nije imao nikakvog iskustva u planiranju vojnih operacija. Stipetić je bio artiljerac, general JNA i mogao je imati potrebna znanja. On je bio jedan od komadanata u „Oluji“, ali je gotovo nemoguće da je on osmislio tu operaciju, jer mu se nije verovalo. Uostalom, niko ni u Hrvatskoj ne kaže da je to njegovo delo. Štaviše, kasnije je marginalizovan i penzionisan. U medijima je davao izjave o svom nezadovoljstvu statusom i standardom, da od svoje penzije jedva preživljava, godinama unazad iz protesta ne odlazi na proslavu „Dana pobede“ u Knin i sl. Luka DŽanko bio je potpukovnik JNA, a u Hrvatskoj vojsci je dogurao do čina general-bojnika. Međutim, on je sve vreme premeštan sa ratišta ne ratište kako bi krpio neznanje ustaških komandanata. Nije nikad stekao poverenje ustaške struje, pa stoga nije mogao biti strategijski planer. Ušao je u sukob ne samo sa generalom Bobetkom, koga je pred istaražiteljima Haškog tribunala optužio za ratne zločine nad muslimanima, nego je pao i u nemilost državnih organa. Država nije htela da mu plati troškove odbrane kada je i sam optužen za ratne zločine iako su drugim generalima pomagali šakom i kapom. Postojao je jedan oficir, dezerter iz JNA, koji se razumeo u planiranje vojnih operacija, ali on je bio general Armije BiH – Atif Dudaković. Pre rat radio je kao nastavnik na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu, gde se izučavaju vojne operacije, ali naravno da je nemoguće da je on, kao pripadnik bošnjačke vojske, Hrvatima pravio operativne planove, iako je učestovao u „Oluji“ komandujući napadom na područje Velike Kladuše i vojsku Fikreta Abdića. Drugi hrvatski generali koji su učestvovali i komadovali u operaciji „Oluja“ takoreći nisu vredni pomena kada je u pitanju planiranje vojnih operacija. Mirko Norac je po zanimanju bio konobar. Miljenko Crnjac se pre rata takođe bavio ugostiteljstvom, a u ratu postao general-bojnik. General Đuro Dečak je imao višu ekonomsku školu i pre rata se bavio privatnim poslom. General Živko Budimir bio je u sastavu HVO, a imao je završenu samo srednju vazduhoplovno-tehničku vojnu školu i vojno znanje na nivou podoficira. Bio je tu i najčuveniji hrvatski general svih vremena, idol Hrvata, general Ante Gotovina, bivši legionar. Daleko je od svake pomisli da bi on sa tog nivoa znanja mogao praviti planove vojnih operacija. I to bi bilo sve što se tiče hrvatskog vojnog vrha. Ako bi stvari pojednostavili do kraja, zaključili bi da oni koji su imali nekakva vojna znanja nisu uživali nikakvo poverenje a oni koji su uživali poverenje nisu imali nikakva vojna znanja o planiranju upotrebe većih vojnih formacija u napadnim operacijama. Tako se samo po sebi nameće pitanje ko je onda idejni tvorac operacija „Bljesak“ i „Oluja“, koje su u Hrvatskoj već postale legendarne. Da li su ih planirali ljudi od nepoverenja ili ljudi od neznanja? Kako je vreme prolazilo, sve je postajalo jasnije da ta prljava rabota nije delo samo Hrvatske vojske. Sem toga, u međuvremenu su mnoge poverljive stvari izašle u javnost, tako da više i nema potrebe nešto dokazivati analizama. Danas se hrvatski generali hvale, kao na primer admiral Davor Domazet Lošo, koji je učestvovao u zločinačkoj vojnoj operaciji „Bljesak“, kako je Hrvatska vojska primenila moderno ratovanje i uvela četvrtu dimenziju rata na području bivše SFRJ. Potpuno je jasno da ono što na Zapadu zovu treća i četvrta dimenzija rata Hrvati u to vreme nisu mogli sami planirati. Nisu mogli planirati upotrebu vazdušnih snaga, jer ih takoreći nisu ni imali. O obaveštajnom obezbeđenju ili o aktivnostima vezanim za upotrebu bespilotnih letelica na ratištu i o brzoj eksploataciji dobijenih obaveštajnih podataka do tada nisu ni čuli da postoji, a kamoli da su nešto znali o tome. Ako hrvatski generali nisu mogli da sami naprave planove vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“, ko je to uradio umesto njih? Bez ikakve dileme, oficiri i generali iz Pentagona, maskirani uz pomoć američkih obaveštajnih službi u službenike i operativce nekakvih privatnih firmi ili u nešto drugo. I same američke diplomate iz američkih ambasada na Balkanu bile su veoma obaveštajno aktivne na područjima na kojima će se realizovati zločinačke vojne oparacije. Ne bi se oni toliko trudili da to nisu pomalo i američke operacije. Nema iole značajnijeg generala i oficira u sistemu komandovanja hrvatske vojske koji pre zločinačke vojne akcije „Oluja“ nije bio na instruktaži u SAD. Kako bi se sačuvala tajnost priprema operacije, instruktori iz SAD na hrvatskim otocima i drugim skrovitim mestima uvežbavali su čitave štabove jedinica Hrvatske vojske. I, kao kruna svega, američki oficiri i generali bili su prisutni i aktivni u višim štabovima jedinica Hrvatske vojske za vreme izvođenja „Bljeska“ i „Oluje“, što jedino može da znači da su lično komandovali kroz usta hrvatskih generala i oficira. Četvrtu dimenziju rata sprovodili su potpuno sami, bez pripadnika Hravatske vojske.




