Najnovije

Zašto se Nulandova žalila Rusima da Obami preti državni udar?

Pojavila se uznemirena, upozoravajući Surkova da „rat dolazi“, nazivajući Putina „j***nim carem“. Piše: Aleksandar Merkuris
Viktorija Nuland (Foto: Jutjub)

Viktorija Nuland (Foto: Jutjub)

Dr Žilbert Doktorou je skoro odlično prokomentarisao nedavnu Lavrovljevu konferenciju za medije. Konferencija se dotakla teme najčudnijeg i najmisterioznijeg diplomatskog susreta u ovoj godini. Reč je o sastanku pomoćnice šefa Stejt departmenta Viktorije Nuland i pomoćnika ruskog predsednika Vladislava Surkova, koji se desio u Kalinjingradu 15. januara. Redovnim čitaocima Russia Insider-a i onima koji prate ukrajinski sukob nije potrebna uvodna reč o Viktoriji Nuland. Produžetak Bušove i Čejnijeve administracije, supruga neokonzervativnog ideologa i komentatora Roberta Kejgena, i sama je poznata kao tvrd neokon. NJena pozicija pomoćnice sekretara za evropske poslove zapravo je čini prokonzulom Vašingtona u Evropi. Nulandova je odigrala ključnu ulogu u Majdanskoj krizi. Poznato je da je dozvolila sebi da se slika sa kolačima koje daje antivladinim demonstrantima, a i takođe je oslušnuta i kako telefonskom razgovoru sa američkim ambasadorom (u Kijevu; prim. prev.) DŽefrijem Pjatom formira buduću ukrajinsku vladu. NJen izbor za premijera Ukrajine bio je Arsenij Jacenjuk, koji nije slučajno i danas na toj poziciji. Vladislav Surkov je mnogo misteriozniji i zanimljiviji čovek, koji važi za dr Frankenštajna ruske politike. Kao Putinov spin-doktor, postavio je sebi sasvim neobičan zadatak uspostavljanja kontrole nad čitavim ruskim političkim sistemom, koji bi preoblikovao tako da se uklopi u njegove ideje. Pokušao je to da uradi stvarajući marionetske stranke i društvene pokrete i sa leve i sa desne strane od vladajuće Jedinstvene Rusije. Na taj način je pokušao da stvori politički sistem, čiji bi svaki delić bio potčinjen Kremlju a koji bi on kontrolisao.

Susret omraženih

Desilo se ono što na šta su ga realisti podsetili: baš kao ni dr Frankenštajn, ni on nije mogao da kontroliše svoje delo. Umesto da preuzme i levicu i desnicu za račun Jedinstvene Rusije, oba krila su je oštro kritikovala kako bi privukla glasače, i sve se na kraju završilo tipičnom trkom za glasove. Rezultat je bilo osipanje glasova Jedinstvene Rusije, što je dovelo do političkih smetnji. Zbog gubitka koji je Jedinstvena Rusija pretrpela na parlamentarnim izborima 2011. godine, pokrenuti su ulični protesti. Surkovljeve mahinacije su među Rusima dovele do bujanja cinizma prema državnoj politici, zbog čega su mnogi posumnjali da njihove političke stranke nisu onakve kakvim im se prikazuju. Ako ruska politika poseduje crtu nestabilnosti – koja mnoge Ruse iritira uprkos visokom stepenu nacionalnog jedinstva kakav trenutno postoji – onda je Surkov krivac za to. Sledeća posledica Surkovljevih manipulacija jeste to da je on lično, uprkos svom šarmu, čovek koga cela ruska politička scena najviše mrzi. On je postao čovek u čijem preziranju se udružuju Rusi svih političkih profila: prozapadni liberali, komunisti, konzervativci i desničarski nacionalisti. Jedini na političkoj sceni ko veruje Surkovu jeste Putin lično. Baš kao i Nulandova, Surkov je imao bitnu ulogu u ukrajinskom sukobu. On je bio osoba za vezu između Putina i komandanata milicija u istočnoj Ukrajini. Kada ovako kontroverzna osoba dobije ovakvu ulogu, ne treba se čuditi kad razne priče krenu da kruže kuloarima oko toga šta Surkov (zapravo) radi. Na primer, pojavila se priča da je u julu 2014. kovao zaveru sa oligarhom Rinatom Ahmetovim o predaji Donjecka Ukrajincima. Od tada se stalno i po mnogim krugovima govori o tome da je pokušavao da izda Novorusiju i njene lidere. Mišljenja sam da ovakve glasine prenaglašavau Surkovljevu ulogu. Međutim, imajući u vidu njegovu prošlost, one su neizbežne. I, najblaže rečeno, veoma je čudno da je Putin Surkovu dodelio ovako osetljivu ulogu. Kad se sretnu ovako omraženi ljudi, prema kojima ne vlada poverenje, kakvi su Nulandova i Surkov – to je znak za uzbunu. Kad se sastanu privatno, uzbuna treba da bude još glasnija. Od trenutka kad je puštena vest o njihovom sastanku, u pripravnosti su cela Rusija, Ukrajina i Donbas. O čemu su oni razgovarali tokom svog susreta?

Zavera protiv Obame i Nulandove

Zvanična izjava sa ruske strane glasila je kako je tokom sastanka bilo „bombardovanje idejama“ (brainstorming) ne bi li se došlo do uklanjanja prepreka koje stoje na putu implementaciji Minska-2. To jedva da ima smisla. Kako bi se rešenje za sukob poput ovog u Ukrajini moglo naći u „bombardovanju idejama“? Takođe, bilo je veoma čudnih priča o ponašanju Nulandove na sastanku. Navodno, pojavila se vidno uznemirena, upozoravajući verovatno zbunjenog Surkova (i FSB, koji je prisluškivao) da „rat dolazi“, nazivajući Putina „j***nim carem“. Govorila je jezive priče o zaverama u SAD za uklanjanje predsednika (Obame) i nje lično. Istina je da je Nulandova neko vreme bila u kontaktu sa ruskom vladom oko sukoba u Ukrajini. Tokom par meseci redovno se sastajala sa zamenikom ministra spoljnih poslova Grigorijem Karazinom, veoma tvrdim i iskusnim karijernim diplomatom sa kojim je razgovarala o Ukrajini i implementaciji Minska-2. Ipak, poslednji sastanak nije bio sa Karazinom, već sa Surkovim. Ne sa zvaničnikom Ministarstva diplomatije, već sa pomoćnikom predsednika. I desio se na ruskoj teritoriji, u potpuno ozvučenoj ruskoj vladinoj zgradi, što Rusima ne samo da je omogućilo da čuju već i da zabeleže sve što je Nulandova rekla. Surkovu je zabranjen ulazak u EU i SAD. Ako Nulandova želi da se vidi s njim, nema izbora nego u Rusiji. Izvesno je da je Kalinjingrad odabran kao polovina puta između Rusije i Zapada; politički je nedvosmisleno deo Rusije, ali je pre 1945. bio deo Nemačke, pa samim tim i Zapada. Ipak, činjenjica je da je Nulandova otputovala u Rusiju da se sastane sa Surkovim, čovekom nepoželjnim u SAD, i da se to dogodilo na ruskoj teritoriji, u ruskoj vladinoj zgradi. To snažno ukazuje na to da su SAD – verovatno Nulandova lično – tražile sastanak, i da su Rusi pristali. Teško je izbeći pomisao da Nulandova i njeni nadređeni nisu bili uporni u tom zahtevu, budući da su njeni sastanci sa Karazinom i Kerijevi sa Lavrovom vodili u slepu ulicu, i da nisu uspevali da pošalju poruku (kakva god ona bila) do ruskog predsednika uobičajenim diplomatskim kanalima. Rečju, sastanak je bio pokušaj SAD da se zaobiđe rusko Ministarstvo diplomatije kako bi poruka stigla do Putina lično. Štaviše, kruže glasine da je Nulandova želela sastanak sa Putinom i da su je Rusi odbili, ponudivši umesto toga sastanak sa Surkovom. Ono što su SAD želele da prenesu Putinu, a što je išlo preko Surkova, sad znamo sa Lavrovljeve konferencije za medije: „Sad nam svi, uključujući i američke kolege, govore: 'Samo poštujte Minski sporazum i stvari će se odmah vratiti u normalu. Odmah ćemo ukinuti sankcije i primamljiva saradnja će se otvoriti između Rusije i SAD, čime će se pokrenuti mnogo prijatnija pitanja od upravljanja krizom; odmah će na scenu stupiti konstruktivni partnerski program.' Prema svima smo otvoreni za saradnju na ravnopravnoj osnovi i obostranoj koristi. Mi, naravno, nikako ne želimo da bilo ko gradi svoje stavove pod pretpostavkom da Rusija, a ne Ukrajina, mora da ispunjava Minski sporazum. Tamo piše ko mora da ga ispunjava. Nadam se da je to poznato SAD. Bar moji poslednji kontakti sa američkim državnim sekretarom DŽonom Kerijem i kontakti pomoćnice šefa Stejt departmenta Viktorije Nuland sa pomoćnikom predsednika Vladislavom Surkovom ukazuju na to da se može srediti suština Minskog sporazuma. U principu, svi znaju sve.“

Skidanje sankcija za prepravku Minska-2

Rečju, SAD nude skidanje sankcija ako se Rusi slože da preprave Minsk-2 i zatim ispune ono što će pisati u prepravljenom sporazumu. Od Porošenka i iz Putinovih odgovora Bildu znamo kako Amerikanci i Ukrajinci žele da se Minsk-2 prepravi i šta žele od Rusa. Minsk-2 kaže da će Rusi vratiti Ukrajincima kontrolu nad granicom kad Kijev promeni ustav i pobunjenim republikama da širu autonomiju i specijalni status. SAD i Ukrajina žele to da preokrenu. Oni žele da Rusi vrate kontrolu nad granicom, a da Kijev tek nakon toga promeni ustav. Suvišno je reći da se tako nešto nikad neće dogoditi. Čim bi vratili kontrolu nad granicom, Ukrajinci se ne bi složili sa promenom ustava i odmah zatim bi spor sa narodnim republikama rešili na svoj način. Pres-konferencija Lavrova ukazuje na to da su Rusi rekli „ne“. Lavrov je izjavio da je odbio Kerijev predlog. Ispalo je da je Nulandova – koja sve ovo u velikoj meri tretira kao lični projekat – pokušala da zaobiđe Karazina i Lavrova i tako prosledi Putinu američki predlog. Na kraju, umesto sa Putinom, sastala sa Surkovim, koji je u Putinovo ime odbio predlog. Dva januarska događaja su možda podstakli Nulandovu i SAD da pomisle da će Putin popustiti. Prvi je produžavanje sankcija EU dok se „sporazum iz Minska u potpunosti ne primeni“. Drugi događaj je pad cena nafte i prateće priče o navodnoj krizi u ruskoj privredi i finansijama. Ono što je Nulandova čula od Surkova isto je što je čula i od Karazina, isto što je Lavrov poručio Keriju. A to je isto ono što je Putin ispričao Bildu, a što je prethodno rekao Olandu i Merkelovoj na sastanku Normandijske četvorke u Parizu. To je da se Rusi neće složiti sa prepravljanjem Minska-2 i da će insistirati da ga implementiraju Ukrajinci, a ne oni. Činjenica da su Rusi sastanak opisali kao „bombardovanje idejama“ i da kruže priče o Nulandinom čudnom ponašanju sugerišu da je posle Surkovljevog odbijanja nastala „gužva“, koja trajala čitavih četiri sata. To objašnjava izveštaje o psovkama, dok navodna upozorenja o nadolazećem ratu i svrgavanju predsednika (Obame) izgledaju kao svojevrsne verzije pretnji, odnosno zahteva da im Rusi naprave ustupke pre nego što Amerika dobije još konfliktnijeg predsednika (možda Hilari Klinton).

Rusko odbijanje Nulandove

Ukoliko je ova interpretacija tačna, ona potvrđuje brojne stvari. Prva (očigledna) stvar je da su SAD, ili bar tvrdolinijaška fracija unutar njih, nezadovoljne Minskom-2 i da žele da ga promene. Druga je da se Rusi neće složiti i da ih neće podmititi skidanjem sankcija, pogotovo da ih neće zastrašiti pretnjama da bi promenili stav. Činjenjica da Rusi neće popustiti oko Ukrajine je nešto zbog čega Evropljani ponovo ispaštaju. To su shvatili na sastancima sa Putinom u Milanu i Brizbejnu 2014. I ponovo su to shvatili prilikom posete Merkelove i Olanda Moskvi i Minsku februara prošle godine. I iznova su shvatili na poslednjnjm sastanku Normandijske četvorke u Parizu. I sada, kada su Evropljani pali, red je na Amerikance. Prvo je Keri pokušao sa Lavrovim, zatim Nulandova sa Karazinom, zatim ponovo Nulandova sa Surkovom, i uvek je odgovor bio isti. To je zapravo bio vrlo dosledan obrazac tokom cele ukrajinske krize. Zapadne sile su konstantno precenjivale svoju sposobnost da na Moskvu utiču pritiskom i sankcijama. Kad su shvatile da to ne funkcioniše, vratile su se iritirane i zbunjene. Tek sada se stvara utisak da je način na koji su igrali Rusi zapravo otkriven serijom koordiniranih izjava. Više puta su poslednjih nedelja od glavnih ruskih zvaničnika dolazile izjave da je Kijev taj koji mora da implementira Minsk-2, a ne Moskva, i da Moskva više neće razgovarati o sankcijama niti će pod pritiskom njih uraditi nešto za šta veruje da je pogrešno. Putin, Lavrov, Ivanov i Patrušev su to ponovili a Lavrov nam je sad rekao da je i Surkov Nulandovoj isto to poručio u četiri oka. Evo šta sam napisao pošto je Sergej Ivanov, Putinov šef kabineta i čovek br. 2 u Rusiji, dao intervju u kome je konkretno govorio o odbijanju Moskve da razgovara sa Zapadom o sankcijama: „Ivanov kaže da Rusija odbija da govori o sankcijama i sa SAD i sa Evropljanima, kao i da se protivi bilo kakvim pokušajima povezivanja teme sankcija sa pitanjem Ukrajine. Prema Ivanovu, na onima koji su ustanovili sankcije je da priznaju grešku tako što će ih skinuti. Ako je ovo istina, a nema razloga da se sumnja u Ivanova po ovom pitanju, onda ruski pristup sankcijama mora da uzrokuje veliku frustraciju i zbunjenost zapadnih vlada.“ Izveštaji iz Kijeva kažu da je Boris Grizlov, novi ruski izaslanik u Kontakt grupi, poslao istu poruku tokom svoje prve posete Kijevu. Činjenica da SAD nastoje da preurede Minsk-2 u korist svojih ukrajinskih štićenika više nikoga ne iznenađuje. Važna stvar je da Rusi ne padaju na to i da američki pritisci za prepravljanje Minska-2 nailaze na čvrst zid ruskog protivljenja.
Pročitajte još:Propaganda protiv PutinaUNIŠTIĆE TURKE ZA NEDELJU DANA: Proročanstva pravoslavnih staraca za vreme koje dolaziŽivot posle Gadafijeve smrti
Izvor: Russia Insider, Novi Standard

Bonus video

Molimo Vas da donacijom podržite rad
portala "Pravda" kao i TV produkciju.

Donacije možete uplatiti putem sledećih linkova:

PAŽNJA:
Sistemom za komentarisanje upravlja kompanija Disqas. Stavovi izneseni u komentarima nisu stavovi portala Pravda.

Kolumne

Najnovije vesti - Ratni izveštaji

VREMENSKA prognoza

Najnovije vesti - PRAVDA