Piše: Emil Vlajki
A. Napad Sjedinjenih (NATO) Država na Srbe u BiH (1995.)
SAD su odlučile da 1995. bude, konačno, godina mira. Bila su dva dobra razloga. Prvo, slijedeća godina je u SAD bila izborna godina, a Clinton je želio obnovu mandata i htjeo se predstaviti kao mirotvorac. Drugi razlog je opće prirode. SAD ekonomija, koja živi od ratova i njihovih poslijedica, tražila je reciklažu svog kapitala. To se radi u obliku „povoljnih“ zajmova razrušenoj zemlji vezanih i za kupovanje američke tehnologije. Tu je i zapošljavanje desetina tisuča Amerikanaca (kao vojnika, policajaca i slično) koji su bez posla u SAD. A i lijepo je čuti kada netko tvrdi da je sve uradio da dođe do mira u BiH.
Da bi se mir sproveo, trebalo je prethodno uništiti srbsku vojnu dominaciju u Bosni i Hercegovini. To je bilo izvodljivo ukoliko bi NATO bombardirao srpske položaje. Jedino je trebalo naći dobar razlog za to. Prilika se ukazala nakon što je bomba eksplodirala na sarajevskoj tržnici ’Markale 2’ prouzrokujući desetine žrtava.
Čija je granata, Markale II (28. avgust 1995., 37 mrtvih i 90 ranjenih)
Kao i obično, Srbi su optuženi i za Markale II masakr koji se desio u augustu 1995. Ovog puta, UN nisu oklijevale da odmah osude Srbe i to otvoreno.
Pa ipak, sumnje su ostale. Pokazalo se da je masakr bio lukavstvo - staro koliko i sam rat - da bi se isprovocirao NATO napad.
'Strateška politika' ('Strategic Policy') je objavila: "Funkcioneri američkog Kongresa i članovi obavještajne službe Velike Britanije bili su također upoznati sa čvrstim dogovorom između američkih vlasti i Izetbegovićevih ljudi u Bosni oko namještanja čitavog "casus belli" (povod za rat) za skorašnje bombardiranje, najozbiljnije od početka rata naovamo.
Još jednom je sarajevska uprava namjestila eksploziv na gradsku pijacu. Kada se eksplozija desila, ponovo je mnogo ljudi stradalo i Srbi su bili optuženi da "gađali granatama" nedužne civile.
Američki obavještajci izjavili su za ovaj časopis da radar nije zabilježio rakete (iako je bio uključen). Kolateralna šteta nije odgovarala onoj koja bi bila prouzrokovana raketnim napadom.
Kao što je dokazano i primijećeno od strane UN posmatrača nakon prethodnog 'minobacačkog napada na pijacu' bilo je jasno da je ovo ponovo slučaj eksploziva koji je bio unaprijed namješten od strane Izetbegovićevih ljudi, čime su žrtvovali vlastite građane samo da bi prebacili krivicu na bosanske Srbe uoči vrlo važnih pregovora.
David Binder, urednik i specijalista za Balkan izjavio je u časopisu 'The Nation' od 2. oktobra 1995.:
"Ključni UN izvještaj povodom masakra na pijaci je klasificiran kao tajna, ali četiri specijaliste - jedan ruski, jedan kanadski i dva američka - postavili su značajne sumnje u pogledu njegovih zaključaka, sugerirajući da su mine bile ispaljene od strane bosanskih vladinih snaga a ne od strane Srba."
Markale masakr iz 1995. bio je popraćen NATO zračnim napadima protiv bosanskih Srba. "Lisabonski list 'Diaria de Noticias' (09.02.1996.) napisao je o SAD/NATO 'Operation Deliberate Force': 'NATO je bacio više bombi na naselja bosanskih Srba u augustu i septembru 1995. nego što su Nijemci bacili na London tokom Drugog Svjetskog Rata.
NATO je u akciji pod nazivom "Namjerna sila" koristio radioaktivnu municiju, uz "objašnjenje" da ona treba Srbe u BiH da "dovede za pregovarački stol". Napadi su trajali od 30. augusta do 14. septembra. Za bombardiranje Hadžića, Vogošće, Ilijaša, Jahorine, Pala i Bratunca, mjesta koja su bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske, Nato je koristio osiromašeni uranijum, a od njegovih posljedica umrlo je najviše bivših stanovnika opštine Hadžići, koji su se, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, preselili na područje Bratunca. Na bratunačkom groblju, samo četiri godine nakon bombardiranja, sahranjeno je oko 400 ljudi, od kojih je većina bolovala od neke vrste karcinoma. NATO avijacija je 9. septembra 1995. godine počela da djeluje i na sisteme protivzračne obrane na sjeverozapadu Republike Srpske. Napadi su prekinuti 12. i 13. septembra zbog lošeg vremena, a 14. septembra postignut je dogovor da Vojska Republike Srpske povuče teško oružje iz takozvane Zone bezbjednosti što je i učinjeno zaključno sa 17. septembrom. 'Namjerna sila' uslijedila je dvadesetak dana nakon pada 'Republike Srpske Krajine'.
Kada se pogleda razvoj događaja tog augusta 1995. godine, jasno je da je cilj bio slabljenje moći Vojske Republike Srpske, koja je bila u znatnoj borbenoj prednosti u odnosu na neprijatelja. Istovremeno sa 'Namjernom silom', pokrenuta je i Nato akcija 'Mrtvo oko' čiji je cilj bio onesposobljavanje protiv-zračnog sistema obrane Vojske Republike Srpske. Tom prilikom bombardiran je radar na Jahorini.
Nakon bombardiranja, Hrvati i muslimani su stekli znatnu prednost na ratištu. Mirovni pregovori u Dejtonu su mogli početi.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 19, 2021
B. NATO bombardiranje Srbije/Jugoslavije 1999. (operacija ’Ujedinjene snage’/’Milosrdni anđeo’)
Ovog puta, radilo se o tome da se Srbiji otkine Kosmet (15% njenog teritorija) i da se nakon okupacije taj prostor dade na upravljanje albanskim muslimanima koji će 2008. godine proglasiti svoju državu ’Republika Kosova’. Sve je ostalo dekor za ovu nakanu Amerike.
Dva talasa balkanskih, promuslimanskih SAD ratova
Evo i kratkog pregleda uništavanja Srba vojnim putom, njihovog izgona, otkidanja njihovih teritorija, uglavnom u korist muslimana.
U prvom valu ratova, "međunarodna zajednica" je pomogla Hrvatskoj da se riješi od oko 300 000 Srba koji su obitavali istočnu i zapadnu Slavoniju te Krajinu. To je bilo najveće etničko čišćenje jednog naroda u toku proteklog desetogodišnjeg sukoba.
U isto vrijeme je, tijekom sukoba u BiH, Zapad dozvolio da se Muslimani riješe barem 150 000 Srba sa područja Sarajeva i da očiste( Muslimansko Hrvatsku) Federaciju (pola BiH) od Srba. Konačno se to legaliziralo Dejtonskim sporazumom1.
Tim povodom je došlo do raskola na Zapadu. SAD hoće da Islam, od Turske, Albanije, Kosova, južne Srbije, Sandžaka i dijela Bosne, ponovo prodre u srce Evrope, dok se Evropska zajednica, mada nevoljno, tome pridružuje.
U vezi s ovim smo načeli drugi val balkanskih ratova. Tu su stvari bile malo kompliciranije nego u BiH i Hrvatskoj. Trebalo je, naime, sa Kosova otjerati Jugoslavensku Armiju i nakon toga okupirati to područje. Pored toga, trebalo je izbjeći Savjet bezbjednosti UN-a na kojem američka vojna intervencija, zbog Rusa, ne bi prošla.
Sve je išlo planski. Prvo je vojno i ekonomski okupirana Albanija, a SAD trupe su se učvrstile u Makedoniji. Međutim, Jugoslavija, sa Miloševićem na čelu, nije htjela dozvoliti stranim trupama da budu na njenom tlu. Tada je upotrjebljena ista taktika kao i u BiH. "Međunarodna zajednica" je ohrabrivala kosovske Albance/muslimane ne samo na odcjepljenje nego i na terorističke akte protiv jugoslavenske vojske i policije. Amerika je kreirala, financirala i obučavala, na svom teritoriju, takozvanu 'Atlantsku brigadu' koja je postala dio Oslobodilačke vojske Kosova, 'OVK'. Kada je međusobna agresivnost između jugoslavenskih snaga i terorističke 'OVK' poprimila veće razmjere, "međunarodna zajednica" je predložila u Rambouillet-u "mirovni sporazum" kojim se zahtijevao pristanak Beograda na okupaciju Jugoslavije.
Jugoslavija na to, naravno, nije mogla pristati. SAD-NATO-EZ koalicija je 23. marta 1999. počela sa agresijom. Albancima je rečeno da se privremeno maknu sa Kosova dok ih NATO ne vrati natrag. Nepregledne kolone izbjeglica su ujedno poslužile za opravdanje NATO intervencije. Kada je 'Kumanovskim sporazumom' u junu iste godine došlo do povlaćenja Jugoslavije sa Kosmeta i do njegove okupacije, 'OVK' je, poduprt NATO trupama otjerao skoro svu ne-albansku populaciju sa tog područja. 2008., druga albanska/muslimanska država je stvorena na Balkanu.
Američki makijavelizam
Znanstvenici političkih nauka mogu dosta toga naučiti o SAD makijavelizmu u vezi kosovske krize.
- SAD su prvo stvorile i naoružale "OVK" te ju navele da terorizmom što više isprovocira jugoslavenske snage. Onda su američki emisari došli u Beograd i izjavili kako je 'OVK' teroristička organizacija. Kada je to od strane Beograda bilo shvaćeno da Jugoslavija ima odriješene ruke da se obračuna sa teroristima, i kada su u tom smislu vojne i policijske snage poduzele odlučne akcije, onda su SAD-političari i mediji opružili Srbe da sprovode nasilje nad "nedužnim albanskim stanovništvom"!
- Rezultat ove manipulacije bila je izjava Zapada da jedino "NATO-mirovne trupe" mogu osigurati mir u regionu! Ustvari, vojni establišment Zapada bio je željan krvi. Vojne akcije protiv nemoćnih zemalja: Iraka, Sudana i Afganistana, nisu mnogo pokazale o stvarnoj moći NATO-a. Trebalo je konfrontirati nekog mnogo ozbiljnijeg protivnika kao, recimo, jugoslavenske snage. Zatim, trebalo je vidjeti kako djeluje doktrina "nepreuzimanja rizika" u ratnom napadu isključivo iz zraka, koliko su efikasni "nevidljivi avioni", koliko su "pametne bombe" zbilja pametne i koliko je vremena potrebno da jedna regionalna sila kapitulira pod udarom 19 najmoćnijih zemalja svijeta.
Posljedica postavljenih ciljeva bio je manipulativni potez sa "mirovnim prijedlogom" iz Rambouillet-a. Taj ultimatum Jugoslaviji bio je tako sastavljen da ga se, ni u kojoj varijanti, nije moglo prihvatiti, što je rezultiralo ratom.
- Treći vid makijavelizma bio je u poigravanju sa ljudskim pravima. Pored uobičajene demonizacije Srba: "Srbi vrše genocid nad Albancima", "Srbi masovno siluju Albanke", i slične sheme već viđene u BiH konfliktu, SAD su poduzele novu vrst eksperimenta. Opit se sastojao u privremenom preseljenju najvećeg broja albanskih stanovnika Kosova u susjedna područja. Zapadni mediji su danonoćno pratili kolone izbjeglica "dokazujući" kako Albanci bježe zbog "srpskog terora", a ne zbog ratnih operacija i NATO-bombi. Manipulacija mnijenjem je potpuno uspjela.
Cinizam
U danom su kontekstu razumljivi površnost i cinizam koji su, posebno u 1999. godini, dolazili od NATO-agresora:
- Mi bombardiramo i ubijamo Srbe, ali mi nemamo ništa protiv srpskog naroda.
- Mi jedino vodimo rat protiv Miloševića.
- Mi vodimo ovaj rat kako bi smo očuvali mir.
- Za vrijeme bombardiranja, nismo znali da su tamo škole, bolnice, mostovi, autobusi, vozovi i drugi civilni objekti.
- Mi vršimo bombardiranje Jugoslavije iz humanitarnih razloga.
- U konfliktu između Srba i kosovskih Albanaca, mi nismo ni na čijoj strani.
- Mi vojno interveniramo na Kosovu kako bi smo očuvali prava i Srba i Albanaca, te uspostavili istinsko multietničko društvo (znamo da je, nakon okupacije Kosova, istjerano na očigled NATO-a oko 300 000 Srba i pripadnika drugih ne-albanskih naroda).
- Naše su bombe "čiste" (ustvari, NATO-bombe, sadržavajući osiromašeni uranijum, napravile su od Jugoslavije najveću Hirošimu na svijetu).
- Žao nam je zbog 'nenamjernih šteta i ubijenih civila' (za dva mjeseca bombardiranja Jugoslavije, ubijeno je više hiljada civila, a namjerno su razoreni infrastrukturni objekti kao što je to urađeno u Iraku).
U utorak čitajte na Pravdi tekst Emila Vlajkija: ZAPADNA (NEO)KOLONIJALNA UPRAVA NAD BiH I MAĆEHINSKI ODNOS PREMA SRBIMA
Ostale tekstove Emila Vlajkija pogledajte OVDE.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 20, 2021
Izvor: Pravda
