Piše: DŽevad Galijašević
UNUTRAŠNJI MUSLIMANSKI SUKOBI I KRAJ SNA O BOSNI I HERCEGOVINI KAO ISLAMSKOJ DRŽAVI:
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljen je mir u Bosni i Hercegovini.Najveće zasluge za činjenicu da to nije bilo tek primirje pripadaju Srpskom narodu u BiH i Republici Srpskoj. Vlastitim žrtvama, biolnim kompromisima i ulaganjem u zajednički ivot i funkcionalnu zajedničku državu, Srbi su sa svojomn Republikom Srpskom, odrekli se vlastitog monetarnog i poreskog sistema, čvrste granice, vlastite vojske i Obavještajne službe te prihvatili jedinstvene identifikacione dokumente, saoibraćajne dozvole i tablice – Upravu za indirektnmo oporezivanje i zajedničku odbranu te učestvovali u izgradnji ogromnog političkog sistema zajedničkih institucija BiH u Sarajevu.
Dosta toga su zapadne zemlje raduile čistom silom ali značajan dio politiučkih odluka su rezultat mučnih dogovora „pod pritiskom“. Očuvanje mira i Evropski put predstavljaju nešto u što su jedino Srb sa Republikom Srpskom ulagali. Ne postoji nijedna odluka koja bi svjedočila o bolnom Bošnjačkom kompromisu i ustupku – osim dugog vremenskog perioda ispanjavanja bošnjačkih želja i ambicija jero je, sa Zapada „olako obećana brzina uništenja Dejtonskog sporazuma“ strpljenje i čekanje konačnog sloma Republike Srpske, u Sarajevu, tumačena kao najveći kompromis koji su Bošnjai uložili u zajednički život i mir.
Srbi su dali sve da izbjegnu međuetnički i međuvjerski rat u Bosni i Hercegovini – ali, mogu li Srbi, pomoći Bošnjacima u izlasku iz krize i spriječit unutar muslimanski rat, koji Zapad organizuje a u koji čaršijske političke elite srljaju?!
1. SUD RIJEŠAVA SUDBINU UZ AMERIČKU PODRŠKU - CILJ: UKLONITI BAKIRA IZETBEGOVIĆA i RASTURITI SDA
Ovako bi se mogao ocijeniti smisao i cilj novih hibridnih operacija u pravosuđu, medijima i institucijama BiH, koje provodi američka diplomatija i američke službe u BiH. Naravno da nisu sami u tome, i da tu pomažu britanska i njemačka diplomatska i oobavještajna mašinerija ali i gomila petljanaca i slabića među bošnjacima, koji žele vidjeti kraj i propast političke moći SDA i Bakira Izetbegovića.
Naravno da ovakav nemilosrdni obračun sa „bosanskim Sadamom“, kako su amerikanci nazvali Bakira, ne može proći bez posljedica po Bošnjake ali i po državu Bosnu i Hercegovinu.
Inače, obračun je počeo mnogo ranije ali je postao vidljiv nakon progona Bakirovog zamjenika Asima Sarajlića, nastavljen sa hapšenjem Osmana Mehmedagića Osmice, glavnog Bakirovog obavještajca i Ranka Kaveson Debevca, predsjednika Suda BiH te začinjen zatvorskim kaznama za važnog saradnika Fadila Novalića i marginalnog dvojca Solak-Hodžić. Pravovjerna bošnjačka analitika nije nije razumijela ni znala protumačiti nasilno uklanjanje SDA iz vlasti Federacije BiH, gebelsovskom odlukom Kristijana Šmita o imenovanju Vlade tog entiteta. Nakon što je Šemsudin Mehmedović, dugogodišnji poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, bivši policajac i jedan od osnivača SDA formirao vlastitu stranku „Naprijed“, nastavilo se vrbovanje dobro pozicioniranih kadrova SDA i izazivanje podijela u stranci, što je trebao biti jasan signal i manje upućenim.
Za to vrijeme, u pozadini i vrlo oprezno, radilo se na rušenju autoriteta reis ul uleme Husejna Kavazovića i cijepanju Islamske Zajednice BiH.
A radi se i u Sudu Bosne i Hercegovinem, koji je u subotu, 27. januara, izdao saopštenje za javnost u koem potvrđuje presudu u predmetu Respiratori, iz aprila 2023 godine kojom je, prvostepeno Sudsko vijeće, uz izdvojeno mišljenje predsjednika Vijeća sudije Branka Perića, osudilo bivšeg premijera Federacije BiH Fadila Novalića na četiri godine zatvora, Fikreta Hodžića, vlasnika firme „Zlatna malina“, na pet i Fahrudina Solaka, bivšeg direktora civilne zaštite Federacije BiH na šest godina.
To naravno nije kraj obračuna nego jedna faza na putu do Sebije Izetbegović i samog Bakira. Ono što govori o mentalitetu i odsustvu razuma koji vlada među tim poslovno i politički povezanim ljudima, pokazalo se najjasnije, isti dan, tu subotu 17.01.2024. kada je, još vruć od presude na četiri godine zatvora, inicijator i uporišna tačka ovog posla, vlasnik „Srebrne maline, Fikret Hodžić požuri u studio zlobne, „Face TV“ i njenog vlasnika, vrlog čaršijskog čovjeka, hadži Senada Hadžifejzovića, srpskog muslimana rodom iz Sjenice.
U definisanju ovog ideologa svađa i sukoba, mogao bi se upotrebiti u BiH odomaćeni naziv „sandžaklija“ ali pošto hadži Senad često koristi termin „bosanski Srbi“, ovo, „srpski muslimani“ mu je razumljivije.
Tokom intervjua, Fikret Hodžić je pričao po starom, uopšteno, mlitavo i patetično dok je voditelj insistirao na nastavku progona i za „ubistva respiratorima“ u Korona krizi i novom procesu - „Respiratori 2“. Fikret Hodžić je otkrio da zna ko je njima, čistuncima namjestio igru da bi maestralno citirao svoju izjavu sa završnog ročišta na Sudu BiH: „Amerikanci su najveći prijatelji BiH i očekujem da pomognu da niko više ne strada na ovaj način, kako smo mi stradali“.
U studiju televizije, koja je bjesomučno progonila i njega i njegove partnere gradeži medijsku sliku „bitangi i pljačkaša koji otimaju od drćave dok narod umire od korone“, pred voditeljem punim mržnje prema svemu što ima veze sa Bakirom i SDA i sa parolom „Amerikanci su najveći prijatelji Bosne i Hercegovine“, ovaj mladi čovjek, navodni musliman, prosto je zaslužio ovu sudbinu.
Kako bi izgledalo da Hodžić tu izdajničku i kukavičku misao, kaže Arapima – u Siriji, Iraku i Libiji – da to javno poruči Palestincima ili da pokuša, tu odvratnu laž izgovoriti pred Srbima i predstavnicima tog ustavotvornog i konstitutivnog naroda, koji živi u Bosni i Hercegovini i sigurno amerikance smatra agresivnim neprijateljima što i jesu. Ipak, ta grupa što je pravila poslovne veze oko respiratora nosi muslimanska imena ali nikakve veze nema sa muslimanima: i nisu puno bitni ni oni ni njihova kontemplacija o Američkom prijateljstvu. Api istu ocijenu iznosili su i drugi, mnogo važniji ljudi, koji su djelovali unutar bošnjačkog korpusa kao autohtoni tumači identiteta i interesa te vrlo konfuzne i istorijski neizgrađene narodne zajednice.
Na istoj Face TV isto je govorio i vlasnik moćne medijske kompanije AVAZ i predsjednik Saveza Za Bolju budućnost Fahrudin Radončić. Usput je pojačao smisao svoje teze da je „Bakir Izetbegović kreten“, dosavši, da je to čak, kompliment za takvu osobu; da je i gori od toga.
Stranke vladajuće „Trojke“, Komšićevi konvertiti i Muslimanska braća iz SDA na isti način su vidjeli američku ulogu u BiH.
Bilo bi pošteno, da nekada, o tom fenomenu američkog prijateljstvu progovore u Iranu i Jemenu – neka Husima objasne kako njih i sve muslimane, a posebno arape pljačkaju, ubijaju i istrebljuju „najveći prijatelji Bosne i Hercegovine“.
Ta velika sramota, u kojoj danas žive muslimani iz BiH i muslimani Kosova da su oni davno iznevjerili Islam i odbacili vjeru Boga a svoju vjeru, poklonili „Svetoj Americi“, kojoj se svakodnevno klanjaju.
Da razumije to što se dešava oko njega, potvrdio je Predsjednik SDA Bakir Izetbegović, koji se oglasio povodom drugostepene presude u predmetu "Respiratori" ističući, da je cilj projekta jasan – smanjiti utiecaj prodržavnog političkog faktora medijskim kampanjama i linčom, montiranim procesima, suspenzijom Ustava, i umjesto tog faktora, na vlast dovesti nesposobne servilne poslušnike.
Isti dan na društvenim mrežama, se oglasila i njegova supruga, Sebija Izetbegović, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo i bivša direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Braneći Novalića napisala je sljedeće: "Fadil Novalić je najbolji premijer kojega smo ikad imali".
Na kraju se, kod Avde Avdića, na muslimanskoj Hajat TV oglasio i osuđeni premijer Fadil Novalić: „Aferu su organizovala braća Čampara (Aljoša i Dubravko) uz pomoć Predsjednika vladajućeg NIP-a, Elmedina Konakovića i , naravno Amerikanaca. Amerikanci su 2019. u izvještaju o BiH definisali cilj uklanjanja SDA sa vlasti i njenog razmontiranja“- kako je rekao. Novalić je usput, ukazao i na „podzemne i nadzemne veze“ koje Elmedin Konaković, aktuelni ministar inostranih poslova BiH i Predsjednik stranke Narod i Pravda – NIP, aludirajući na već pooznatu činjenicu., kako je glavni narko bos sa Balkana, rodom iz BiH, pod imenom „Tito“, platio ljetovanje u Dubaiju Konakoviću i njegovoj porodici, te se tamo susreo sa njim.
Ključno pitanje je: hoće li SDA nastaviti sa srbofobijom i rusofobijom – sa podilaženjem amerikancima ili će prihvatiti bačenu rukavicu, pokušati odbraniti vlastrite interese i otrvoriti proces sukoba u čaršiji. I unutar Bošnjačkog narodu i unutar države Bosne i Hercegovine.
UNUTRAŠNJI MUSLIMANSKI SUKOBI I KRAJ SNA O BOSNI I HERCEGOVINI KAO ISLAMSKOJ DRŽAVI:
2. RAT U SARAJEVU I KRVAVE GRANICE ISLAMA
Nemilu i neočekivanu prognozu unutrašnjih sukoba među muslimanima, najavio je „veliki ameerički prijatelj“ Semjuel Hantington, kada je, prije tri decenije, posmatrajući blok država, od Afrike do Centralne Azije i sukobe između muslimana i pravoslavnih Srba na Balkanu, hindusa u Indiji,, jevreja u Izraelu i katolika na Filipinima zaključio da "islam ima krvave granice".
NJegova kasnija knjiga, „Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka“, pružila mu je priliku da proširi tezu iz svoga članka, kao i da je popravi ili izmijeni. Međutim, on je odabrao da jednoj sekciji da podnaslov "Krvave granice islama", kao i da izjavi da "granice islama su krvave, kao i njegovo dvorište". Tako je ustrajao na provokativnoj i nepreciznoj frazi "islam ima krvave granice" umjesto da kaže da muslimani imaju krvave granice ili da zemlje u muslimanskom svijetu imaju krvave granice. Fraza eksplicitno pripisuje prolijevanje krvi, religiji islama, a ne samo postupcima nekih muslimana.
Dok gledamo način na koji se u Siriji, Libiji i Iraku međusobno ubijaju muslimani (jer su Šiti, Suniti ili Kurdi) ili pripadaju različitim plemenima – dok u pojasu Gaze ginu muslimani, Palestinci zajedno od Izraelskih granata ili gini jedni od drugih (jer su za Fatah ili za Hamas) – dok u Afganistanu NATO ubija muslimane u sveopštem haosu koji traje više od dvadeset godina ali se i oni sami ubijaju (jer su Talibani ili Paštuni) – dok se međusobno ubijaju muslimani Libije, Sudana, Tunisa, Alžira, Pakistana ili dok Hezbolah u Libanu malo ubija Jevreje a malo muslimane koji su suniti – ili dok se na ulicama Londona, Sankt Peterburga, Helsinkija, Berlina ili Pariza ubijaju slučajni prolaznici, nevini ljudi, ... mi možemo, ove procese i zločine, posmatrati kao izraz primitivne svjesti, koju je kolonijalna uprava zaustavila u razvoju i nametnula joj tehnologiju, način života i društvene odnose, koje ne razumije ili ne prihvata.
Naravno, možemo i povjerovati brutalno likvidiranom „Halifi Islamske države“,Ebu Bekr el Bagdadiju, da je to džihad – da je to „vrhunaravni“ NAJSVETIJI SVETI RAT, koji je svaki musliman dužan voditi i u njemu učestvovati, ako želi dženet ( raj ).
Ipak pitanje koje je postavio Hantington u vidu definicije, ostaje bez jasnog odgovora u slučaju, gotovo cijelog Balkana i same Bosne i Hercegovine. Kada će „krvave granice u Bosni“ postati krvave granice „u islamskom dvorištu“ tj. kada će muslimani u BiH ispoljiti stepen netolerancije i mržnje i kada će pokrenuti proces unutrašnjih podjela, svojstven gotovo svim islamskim društvima i državama, te koliko su podjele u političkim strankama i džamijama, realna prijetnja jedinstvu muslimanske zajednice u BiH te dali su uzroci podijela i sukoba, u samom Islamu?!
Političke podjel u SDA, nastanak mnogih političkih stranaka neprijateljski orijentisanih prema „mlado-muslimanskoj dinastijhi“ nisu zaobišle ni prividno građansku Socijaldemokratsku partiju u kojoj su dovele do odvajanja većeg djela članstva prema konceptu naglašene probošnjačke i unitarne politike, koju je zastupao „prividni Hrvat“ Željko Komšić a zatim podjela i njegovog „Narodnog fronta“ uz odstupanje Reufa Bajrovića i Emira Suljagića u pravcu formiranja novog „Građanskog saveza“, te soliranje i lutanje sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić uz otvoreno odstupanje od partijske politike i biorba za „predsjednički tron“, novog člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, teško bi se mogle pripisati Islamu.
Na planu međunacionalnih odnosa i uređenja države, razlike između političkih opcija na Bošnjačkoj političkoj sceni, su toliko minorne, da je potpuno svejedno hoće li Bošnjake predstavljati Bakir Izetbegović, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković, Fahrudin Radončić ili Željko Komšić i Miro Lazović – u načelu, to je jedna politika u kojoj je samo izbor ličnosti ona mala i primjetna nijansa razlike. Sve drugo je isto.
Istovremeno u Sarajevu, na, potpuno isti način, Fahrudin Radončić i njegov „Savez za bolju budućnost“ su koristeći moćnu medijsku mašineriju a posebno „Avaz“, kao najsnažnije sredstvo pritiska i ucijene, uporno i agresivno, govorili o Stranci demokratske akcije a posebno o njenom lideru, Bakiru Izetbegoviću.
Sve što su „opoziciona“ prozapadna glasila, objavljivala neposredno poslije rata u BiH o dinastiji Izetbegović; o korupciji i politički motivisanim ubistvima, „Avaz“ je otvorio ponovo i prežvakavao mjesecima. Ne birajući sredstva napadana je porodica Bakira Izetbegovića a posebno njegova supruga Sebija zvana Seka. Univerzitetski profesor i samosvjesna, autoritativna osoba, kao žena, Sebija je predstavljala potpunu negaciju tradicionalnog položaja žene u islamskom društvu a odnos Bakira prema njoj, stvorio je prvu tačku udara koja će se koristiti i u narednom periodu kad, će se ići na njenu kriminalizaciju i time vršiti pritisak na Bakira da napusti čelo stranke i odseli u Tursku. Pojedini medijski poltroni poput Nedžada Latića zamjerili su Sebiji imenovanje na mjesto Direktora Kliničkog, univerzitetskog centra optužujući je da je diktator i da, baš ona, „komanduje i upravlja Bakirom Izetbegovićem“, te time poikreće „Sarajevski armagedon“ – provocira konačni obračun.
Latić, poznat kao „smrdibuba iz Pridvorice“, nastavio je sa napadima na Sebiju i nakon njene smjene sa čela Univerzitetskog kliničkog centra i medijski podržanog, sudskog poništenja njene doktorske diplome, otkrivajući strašnu mržnju ali i besmislenost takvih napada.
Upravo, napadi na porodicu Izetbegović su pokrenuli procese podijele unutar same Stranke demokratske akcije. Uticaj i sposobnost ove stranke se smanjila kada su mnogi njeni kadrovi, odbacili kadrovsku politiku organa stranke i sami se kandidovali za načelnike opština i gradonačelnike u važnim i velikim centrima: Zenici, Bihaću, Živinicama, Goraždu, Visokom, Bugojnu, Starom gradu... itd. I na kraju pobijedili i osvojili vlast. Fragmentacija SDA se nastavila i u Parlamentarnoj skupštini BiH u kojojsu neki poslanici, formirali samostalni klub i odvojili se od stranke, stupajući u pregovore sa „nezavisnim“ načelnicima i gradonačelnicima, pod pokroviteljstvom zapadnih ambasada u Sarajevu, uz podršku predstavnika OHR-a, OSCE i EU. Prelazak Aljoša Čampare i Denisa Zvizdića u stranku NIP, Elmedina Konakovića i formiranbje Mehmedovićeve stranke „Naprijed“ otkrivaju novu dinamiku u procesu podijele i sukoba.
U neizbježnom i planiranom konfliktu na Balkanu, Bošnjaci će očigledno, biti duboko podjeljeni po svim osnovama. Danas je taj proces došao na vrlo rizičnu tačku: podjela i sukoba unutar Islamske zajednice; a inspirisan i osmišljen u SAD i NJemačkoj.
Reis ul ulema Husejin ef. Kavazović je dočekao spreman, uspješno je završio reorganizaciju islamske zajednice, njenih organa i tijela, pretvorivši njenu upravu u svojevrsni ekonomsko-politički menadžment, sposoban da upravlja vjernicima, na način, na koji se u preduzećima i firmama upravlja radnicima. Paralelnu vjersku scenu Kavazović je pokušao integrisati sa ciljem ostvarivanja potpune kontrole nad imovinom, finansijama i kadrovima zajednica vjernika.
Ta aktivnost nije ni imala ambiciju da rješava bezbjednosna pitanja i neutrališe prijetnju koja je dolazila iz tih zajednica ali je izostao i rezultat na planu ciljeva integracije: najmanje 22. zajednice vjernika, koje su imenovane vjerskim eufemizmom „para-džemati“, odbilo je integraciju i upliv Islamske zajednice u njihove poslove i njihovo funkcionisanje. Poslije ovog neuspjeha u odmjeravanju sa vehabijskim zajednicama, Reis Kavazović je krenuo u obračun sa iranskim uticajem na vjernike apostrofirajući fondaciju „Mula Sadra“, kao izvor negativnog pritiska na tradicionalno učenje bosanskih muslimana, definisano Hanefijskim mezhebom (pravnim i dogmatičkim pravcem) i Maturidijskim akaidom (učenje o spoznaji Boga - koncept vjerovanja). Iako je strijelu odapeo prema Teheranu, jasno je bilo da je u pitanju čisto „namigivanje“ amerikancima.
Zbog svega toga su nastali brojni nesporazumi i sukobi unutar samog Bošnjačkog naroda i njihova eskalacija je neizbježna.
Islamska nauka tvrdi: "istinski cilj, krajnja suština džihada jeste mir, definitivni mir, čitavog čovečanstva kojim bi gospodarila pravila iskljucivo jedne religije".
Tačnije, međunarodno pravo mira, prema islamskoj koncepciji je privremeno sredstvo za regulisanje odnosa muslimana sa spoljnim svijetom, za vrijeme privremenog ukidanja džihada (neprijateljstva) do momenta kad će „dar al islam“ (zemlja islama,) obuhvatiti čitav svijet i to na način razumijevanja svijeta, kao kuće rata - „dar al harb“. Osnovno pitanje jeste: koja je tu razlika izmedju koncepcije DAEŠ-a, Al kaide, Nusra fronta... i na vjeri zasnovanog učenja? Jasno, samo način, na koji se ostvaruje isti cilj.
Očigledno je rat, ipak, jedino efikasno sredstvo džihada, ako se želi stvaranje jedinstvene islamske države. DŽihadom, koji je miroljubiv, može se preobratiti neki pojedinac, manja grupa ljudi, ali se ne može poraziti država kao SAD.
Alija Izetbegović i radikalni islamski učenjaci se slažu u jednom: Islam na Balkanu ne treba da bude vjerski centar već centar političke moći, i da se kao politička moć tj. islamska država, prelije po čitavoj Evropi. Mirni ali i nasilnim akcijama.
Državotvorni narodi, koji su kroz istoriju gradili vlastitu državnost, stvarali institucije i unapređivali propise; ne koriste vječni život i Boga, kao alibi za svoju nesposobnost dogovaranja sa drugim i drugačijim. Sukobi i konflikti odavno su postali praksa u BiH i na planu mikro razlika, unutar muslimanske zajednice o čemu govori stanje u Saboru Islamskje zajednice BiH. Kao vjernici, muslimani i njihove vođe, moraju već jednom shvatiti da je krajnje vrijeme da odbace poitiku sukoba i krenu drugim, boljim, putem.
Svakako i tonovi koji se čuju u Zagrebu i Beogradu, kada se govori o monstruoznoj mreži nastaloj u BiH , a koji svaku unutrašnju kritiku shvataju kao nepotrebnu i neopravdanu „auto-viktimizaciju“, doprinose odsustvu adekvatne reakcije institucija države na očiglednu terorističku prijetnju. Ti nestručni kadrovi i novinari nikada nisu shvatili da otpor radikalnom islamizmu mora jasno i odlučno dolaziti iz muslimanskih zajednica i od onih muslimana, koji se uopšte ne identifikuju sa teroristima. Počto toga uopšte nije bilo u potrebnoj i dovoljnoj mjeri, svi stari računi su muslimanima BiH došli na naplatu.
Izvor: Pravda
