Piše: Vladimir Dimitrijević

Objavio romane: „Gledam zvijezde preko planine“ (1997, 2007), „Promjena identiteta“ (2001), „Dodir duša“ (2006, 2022); knjige proze: „Pod bremenom istine“ (2004), „Priče iz radionice srca“ (2008), „Priče i zapisi o malim – velikim ljudima“ (2016); knjige zapisa, kritičkih studija i eseja: „Nestvarna stvarnost u delima Miodraga Ristovića“ (2007), „Ima li Srbija danas inteligenciju“ (2012), „Živimo s drugima a (da li) umiremo sami“ (2012), „Sazrijevanje“ (2009), „Jovan Petrović – zapisi o našem prijateljstvu, književnom radu, vremenu, ljudima i događajima“ (2013), „Srbi između dobra i zla“ (2014), „Na obrisima ljudskog“ (2017), „Moć i beščašće“ (2018), „Srbi u (post)komunizmu“ (2019); „Starenje i starost“ (2021); stručnu knjigu „Rad i zdravlje“ objavio u koautorstvu sa Vlatkom Ostojićem 1992. godine; „Zvjezdani vijenac iznad planine“ (2023).

Miladin Ćosović je živeo u Gornjem Milanovcu. Upokojio se 14. marta 2025. 

Iza njega su ostali dnevnički zapisi. Puni su bola i gorčine zbog sudbine srpskog naroda. Donosimo tri takva – jedan  o Nemcima, drugi o NATO paktu i Amerikancima, i treći o nacistoidnom montenegrinstvu. 

Kad ih čitaš, dođe ti da kukaš. Zlo nikako da odstupi od Srba. 

LAKŠE JE SLONOVIMA NEGO SRBIMA

Jedan od prvih koji su nas upozoravali da je sudbina slonova, o kojima ekološki Zapad brine, bolja od sudbine našeg naroda, bio je istoričar, književnik i misiliac iz Orleana, dr Marko S. Marković, koji je u časopisu „Hilandar“ o Vaskrsu 1990. godine, na strani 27, objavio i ovo:“Kad neki Srbin pročita sve te novosti, njemu to postaje nelagodno, jer mu se odmah učini da Srbi ne uživaju privilegije slonova. I zaista, na prvi pogled, nema nikakve međunarodne konvencije koja bi im obezbedila pravo životnog opstanka na rodnom tlu, a specijalno na Kosovu. Ne postoje ni moćne organizacije za njihovu zaštitu, a još manje neko društvo za odbranu kosovskih Srpkinja od silovanja. Nije se za Srbe na Zapadu našla čak ni neka poznata glumica koja bi o njihovim nedaćama držala konferencije i davala izjave preko radija i televizije. Ukratko, Srbi su daleko zaostali za slonovima. Iz toga proizlazi da nije po sredi samo nekakva njihova surevnjivost prema slonovima već nešto mnogo teže i dublje.

Naravno, ne treba preterivati. Budimo objektivni. Oslonimo se isključivo na statistike i činjenice. Videli smo da će afrički slonovi iščeznuti sa lica zemlje kroz pet godina, ukoliko se njihovo istrebljivanje nastavi po današnjem ritmu, a poznato je da se danas uništava prosečno 104.000 slonova godišnje. Primeni li se isto merilo na kosovske Srbe  – da se zna da ih se od 1966. do 1988. godine sa Kosova iselilo 220.000, tj. oko 10.000 godišnje (po NIN-u od 25. 9. 1988) – znači da će Kosovo biti potpuno i konačno očišćeno od Srba između 2010. i 2020. godine. Drugim rečima, mora se priznati da slonovi ipak iščezavaju brže od Srba. Tim povodom nam se može prigovoriti i to da mi poredimo neuporedivo, zato što se slonovi tamane, dok se Srbi samo primoravaju da napuste svoja ognjišta i, pod tim uslovom im se poklanja život. Međutim, postoji ne samo iseljavanje nego i fizičko uništavanje Srba na Kosovu, samo što te statistike do sada nisu bile iznete na javnost. A zatim, ako Srbi i dalje ostanu bez zaštite u svetu, može ih još pre 2010. godine zadesiti neka nova epidemija ubrzanih genocida, po ugledu na one iz 1941-1945. godine, pa bi im se, u tom slučaju, zatro trag i na Kosovu i van Kosova.

Prema tome, ma koliko to čudno izgledalo, prvi korak ka poboljšanju srpske međunarodne situacije sastojao bi se u izjednačavanju prava srpskog naroda sa pravima afričkih slonova. Jer ako se Zapad u svojoj plemenitosti zatrčao toliko da Prava Čoveka i građanina proširuje i na životinje, bilo bi ipak nepravedno kad bi se slonovima poklonila veća prava nego ljudima. Mi tražimo da nas međunarodne ustanove i strane države poštuju bar koliko i ugrožene životinjske vrste. Za sada prvo to i toliko. A o jednakosti srpskih prava sa pravima drugih naroda sporićemo kasnije: „Dosta je svakom danu zla svoga“.“

A sada da čitamo Ćosovića.

NEMAČKA I MI

„18. 07. 2021. 
 
Jutros je prohladno, duva sjeverac, oblačno je. Poslije dugog sušnog i vrućeg perioda nekoliko dana pada kiša. U Evropi, najviše u NJemačkoj su nezapamćene poplave sa preko stotinu poginulih i više stotina nestalih. Na TV ekranu slušam Merkelovu kako plače za svojim unesrećenim sunarodnicima. Odmah asociram na nas Srbe: na naše nesreće Merkelova nije reagovala, u bombardovanju 1999. godine njemačka avijacija bila je najbrojnija. Izginuća i stradanja Srba za Nijemce i Merkelovu su poželjna. Kad je nevolja kod njih to je smak svijeta, a kod nas Srba služi im za zlurado keženje. Švapski gadovi! Ne sjećam se da su Švabe nekad sa nekim prijateljevali, malo naklonosti pokazivali su su samo prema slugama. I uvijek su bili puni sebe, ma oni su dominantna rasa u svijetu, ,,najkulturniji”, ,,najcivilizovaniji”. To što su i najveći zločinci u istoriji čovječanstva to sklanjaju pod tepih, tamo neki beznačajni zločini Srba za vrijeme građanskog rata po raspadu Jugoslavije, za njih su dokaz da eto ima i danas, genocidnih naroda, nijesu samo oni bili. U nekom muzeju pored Hitlerove stavili su sliku Slobodana Miloševića. U dva velika rata Srbi su bili na strani njemačkih protivnika i zato nas mrze. Kako da se mi prema njima odnosimo budući da su danas u Evropi dominantna ekonomska sila? Ne moramo ih voljeti, ni poštovati, i ne treba, no to neka nas ne sprečava da ekonomski sarađujemo. I ništa više. Daleko im kuća. 

NATO SE POVLAČI IZ AVGANISTANA 

4.9. 2021.

Nato članice završile su povlačenje svojih vojnika iz Avganistana. Ostalo je mnogo njihovih pristalica da ispaštaju pod vlašću Talibana. No, mislim da se može reći da se natoovci nijesu dobrovoljno povukli već su prisiljeni od talibana. Izgubili su dvadesetogodišnju borbu sa avganistanskim narodom, pobjegli su kao obični posranci. Pod uticajem licemjernih Zapadnjaka čak i u Srbiji Talibani se ocjenjuju kao islamski fundamentalisti za koje važe samo šerijatski zakoni. Poznato je da su poslije odlska Sovjeta i obaranja prosovjetske vlasti zaveli torturu nad narodom. Žene su potpuno obespravljene, na ulici se nijesu smjele same pojavljivati, lice su morale pokrivati, a o pravu glasa nije bilo ni govora. Dakle, to jest prema sadašnjim civilizacijskim mjerilima dosljedna primjena šerijatskog zakona. Ali šta se to Zapadnjaka uopšte tiče ako takve društvene odnose avganistanski narod prihvata? Još nije sigurno, uprkos što to najavljuju, da su talibani stekli neko iskustvo i da će odnos prema ženi izmijeniti. Teško je u to poverovati, jer ekzekucije u ovoj državi nad pristalicama Amerikanaca i uopšte protivnicima su svakodnevne. Nema najavljivane amnestije, nema unutrašnjeg pomirenja. Rusija i Kina pokazuju pomirljiv odnos prema Talibanima, razumije se pritom seireći nad vojnim krahom NATO. 
No, pada mi na pamet da se šerijatski zakoni dosledno primjenjuju u Arabiji i to Zapadnjacima ne smeta. Ovdje interes preovlađuje nad tzv. njihovom borbom za ljudska prava, jer velika Arabija je najveći kupac oružja od Amerike, vrlo značajan ekonomski partner, itd. Ništa novo pod kapom nebeskom: Amerika od kako postoji u politici primjenjuje dvostruke aršine. Mi Srbi smo se u to dobrano uvjerili. 
Pitam se i enti put u ovim mojim zapisima: kako neko može biti naklonjen Zapadnjacima poslije svega što su nam uradili krajem dvadesetog vijeka i još rade početkom dvadeset i prvog? NATO soldateska neizmjerno vojno jača od male SRJ napala je nezvisnu državu bez odluke Skupštine Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti, bombardovala sedamdeset i dva dana bombama i raketama, čak i onim punjenim osiromašenim uranijumom, zatim kasetnim bombama, raznim hemijskim sredstvima, a uništivši rafinerije nafte trajno je zagadila tlo na širokom prostoru oko mjesta gdje je gorela nafta. Bilo je to i višegodišnje bestijalno iživljavanje nad jednim slobodarskim narodom pomoću sankcija po obimnosti dotad nezabilježenih u istoriji čovječanstva, pomoću demonizacije, izopštenja iz svjetske zajednice. Danas dvadeset godina poslije bombardovanja da bi opravdali svoju zločinačku akciju, svim silama hoće Srbe oglasiti genocidnim narodom. Tzv. visoki predstavnik Evropske zajednice u BiH proglasio je zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici. Odatle do oglašavanja Republike Srpske genocidnom tvorevinom mali je korak. Hoće li Srbi u BiH uspjeti da se odbrane. Od Srbije imaju mlaku podršku, Vučić se u izjavama služi eufemizmima. 

MILOGORCI JURIŠAJU NA SVETINJU 

5. 09. 2021. nedjelja
 
DANAS JE USTOLIČENJE MITROPOLITA JOANIKIJA U CETINJSKOM MANASTIRU, U PRISUSTVU PATRIJARHA SRBSKOG PORFIRIJA. Taj sveti čin umjesto da se obavi u tišini, praćen radošću naroda, izrazima odanosti srbskoj crkvi koja je vjekovima bila s narodom, ona drska bitanga, nečovjek i kriminalac Đukanović, još uvijek aktuelni predsjednik Crne Gore, pretvorio je u dan biti ili ne biti za Milogorce. Dva dana okuplja se montenegrinska rulja na Cetinju, prisvajajući ovaj grad, pravi barikade na prilaznim putevima, prijeti da neće dozvoliti ustoličenje srbskog mitropilita na crnogorskom Cetinju. Psuju, laju, prijete oružanim otporom i čekaju da im dođe Đukanović i uveliča njihov otpor. Đukanović je juče sa suprugom otišao na Cetinje i pun sebe prošetao između svojih milogoraca. 

Jutros je izbio ozbiljan sukob između policije i milogoraca, policija je upotrebila suzavac i šok bombe. 

Patrijarh i mitropolit iz Podgorice na Cetinje, pred manastir doletjeli su helikopterom. Policija barikade na prilazima gradu nije uklonila. Beogradske televizije prenose onoliko koliko mogu da snime razjarene demonstrante, bolje rečeno koliko smiju da im se približe. 

Baš kad sam namjeravao da sjednem za radni sto, čujem vijest da je ustoličenje počelo. Idem da gledam na televiziji. 

Da, počelo je, ali tv reporteri sa gostima upliću se u program i prekidaju prenos iz manastira. 

Mi Srbi treba da smo ponosni na patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija što su uprkos prijetnjama Milovih komita odlučili da ustoličenje obave baš danas. Pomogao je i predsjednik vlade Crne Gore angažujući značajne policijske snage koje prave red pred manastirom. Kordon policajaca sprečava rulju da priđe hramu. Zaista je teško i zamisliti šta bi sve uradila napaljena rulja kad bi ušla u crkvu, ne bi prezala da tuče sveštena lica i ruši sakralne predmete. 

Jutros oko pola devet sjedio sam na terasi i pio kafu, popio sam je automatski, nijesam osjetio ni miris, ni ukus. Ophrvan sam mučnim raspoloženjem i još mučnijim mislima. Kakvo to prokletstvo Srbi nose na sebi te ih nesreće sustižu jedna za drugom. Mislio sam, nadao se, vjerovao da poslije bratoubilaštva u Drugom svjetskom ratu među Srbima nesloge više biti neće. Zanemario sam djelovanje zloćudne komunističke ideologije čiji je predznak stalno bio borba protiv srbskog hegemonizma i velikosrbske politike. I stalno potenciranje srbske istorijske krivice. Tu je i komadanje srbskog bića novim nacijama crnogorskom i makedonskom, autonomnim pokrajinama. Ostavio je komunistički zloduh klicu novih podjela među Srbima. Ova najnovija da Crnogorci odnosno Montenegrini, kako sebe zovu, nijesu Srbi, niti su to ikada bili, oni su autohtoni narod crnogorski od države Duklje, prijeti da bude najteža. Teško za povjerovati. Vjekovima je Cetinje bilo centar Srbstva, centar slobodarske borbe srbskog naroda, centar očuvanja pamćenja Kosova i kosovskih mučenika, centar mitropolije Crnogorsko primorske koju je osnovao svetitelj Sava, centar odgajanja osvetnika Kosova, i najzad, grad u kome je stolovao dvadesetak godina vladika Rade Petrović NJegoš, najveći srbski pjesnik. Danas je to Cetinje kao prestonica Crne Gore, centar antisrbstva, centar mržnje, centar stvaranja nekakve crnogorske Crkve se raspopom i lažovom Dedajićem na čelu. Trideset godina traje diktatura Mila Đukanovića; na početku vladavine poslije antibirokratske revolucije 1989. godine, bijaše veliki Srbin i pobornik bratstva Srbije i Crne Gore. Naljutio se sujetni Milo kad ga je u jednom članku u ,,Dugi” opaučila supruga Slobodana Miloševića Mira Marković nazvavši ga bosom šverca i mafijašenja u Crnoj Gori. No, to bi on podnio, ali kad mu je zaprijetila opasnost od Haškog tribunala zbog dubrovačkog fronta i granatiranja Dubrovnika, brže-bolje je požurio da se dodvori Hrvatima i uspio je da postane plaćenik licemjernih Zapadnjaka obećavši im da će biti Miloševićev protivnik. Prodao se Milo, a oslonac za svoju politiku našao je u crnogorskom nacišovinizmu: pokrenuo je mržnju mnoštva Crnogoraca protiv Srba i Srbije, počeo konstantno da napada Srbiju za sve probleme u Crnoj Gori, podlo i nemoralno krenuo protiv Mitropolije Crnogorsko Primorske i Srba u Crnoj Gori. Itd.  Sve se zna šta je ovaj političar amorfnog karaktera do sada radio. Kad je ostao bez vlasti u Crnoj Gori, koristi makar i protokolarnu funkciju predsjednika države da okrivljuje Srbiju, napaljuje milogorce da divljaju protiv Srba i Crnoj Gori, da se ohrabre i krenu u progon mitropolita iz Cetinja. 

Iz vijesti na tv vidim, da je zbog napada na policiju uhapšen (bivši) Đukanovićev ministar unutrašnjih poslova Veselin Veljović sa pet gorila. Uhapšeno je zbog nasilja još desetak milogoraca, a povrijeđena su dva policajca. 

Dakle uprkos svekolikom histerisanju Montenegrina i svesrdnoj podršci Đukanovića, ustoličenje mitropilita Joanikija je obavljeno mirno i dostojanstveno. Komentar obijesnog diktatora je suprotan - ustoličenje je obavljeno nasilno i protiv volje crnogorskog naroda. 
E sad, poslije svega na čemu smo? Sigurno je da će Milo i njegovi milogorci sa Cetinja otići kao posrani. Sigurno je i da je predsjednik vlade Krivokapić uspio da, uprkos tu i tamo pasivnom otporu milicionera, sačuva red pred manastirom, uspio je da stvori kako takve uslove za održanje svečane ceremonije ustoličenja mitropolita. Uspio je predsjednik vlade, i ovo su krupni poeni za njega. Nije sasvim, kako je na prvi pogled odavao utisak, naklonjen Đukanoviću, nije njegov poltron. 

Patrijarh Porfirije je pri dolasku iz Beograda u Podgoricu doživio veličanstven doček, a isto tako i pri povratku sa Cetinja. Mislim da će poslije ovih događaja i politika vlade Crne Gore biti odlučnija i da će smoći snage da se obračuna sa kriminalom u Crnoj Gori, bar pokušati da pokida veze Đukanovića sa kriminalnom i privrednom mafijom.“

Tako je pisao Miladin Ćosović. 

UMESTO ZAKLJUČKA 

Stranci su Srbiju doživljavali kao zemlju slobode. Po savremenom engleskom istraživaču Gejlu Stouksu, autoru knjige „Politika kao razvoj: uspon političkih partija u Srbiji 19. veka“, Srbija je „imala politički sistem u najmanju ruku toliko napredan koliko i većina ekonomski daleko razvijenijih država“. Belgijski ekonomista Emil de Lavele u 19. veku pisao je:“Upravo u Srbiji, više nego bile gde drugde, za vlast bi se moglo reći da dolazi od naroda.“ Englez Herbert Vivijen u tom veku Srbiju je zvao „rajem siromašnog čoveka“, ističući da u njoj nema proleterske bede kao u Engleskoj. Hrvatski pesnik Tin Ujević 1913. pisao je:“„Tko hoće da odahne, neka dođe u Beograd./…/ Naši ljudi u monarhiji ne slute koliko je naša Srbija naša, kako je Srbija sto puta neću reći srpskija nego hrvatskija od same Hrvatske, i oni to moraju da doznaju, čuju i vide/…/Protiv volje Evrope, Balkan je spasio evropsku čast, kao što je nekad čuvao Zapad bez učešća i bez zahvalnosti zapadnjaka/…/ Mi ne kažemo da su Srbi Hrvatima braća, nego da su Srbi Hrvati i Hrvati Srbi“.

Danas je Srbija skrhana, a Srbi su poniženi. LJudi poput Miladina Ćosovića su bolovali zbog toga, ali se nisu predavali. Ostala nam je, kao i uvek, samo borba. Ne smemo se predavati, uprkos svemu.     

Izvor: Pravda