Piše: Velimir Eraković
Bila je to divna slika ponovorođene Svetosavske i NJegoševe Crne Gore, ona koju je Sveti Petar Cetinjski napravio upravo takvom i nazvao je Srpska Sparta. Molitve, molebani, litije i liturgije su bile ponos čitavom hrišćanstvu a ne samo pravoslavlju. Sve je bilo kao u bajci osim konačnog epiloga.
Pitam se, vidjevši onoliki energiju naroda, jesmo li na tvrđi i jači način mogli tražiti poništenje sramnoga zakona. Upravo zato što je svakome koji je učestvovao u litijama to bilo jasno. Sada je korona prekinula taj hodočasni hod i pitanje je kako ćemo opet i na koji način dovesti onoliko vjernika i koliku će želju posjedovati za nečim jačim.
Kada ovo kažem mislim na direktno uslovljavanje Mila Đukanovića da podnese ostavku, po svaku cijenu i sa njim predsjednik vlade Duško Marković i kompletna vlada. Morala je onolika masa naroda da ga natjera na odlazak sa vlasti. Trebalo je samo blokirati cijelu Crnu Goru i dati im rok do kad da predaju sve funkcije, a zatim ih povesti tamo đe će završiti na kraju, u Spužu.
Učestvujući u svakoj borbi protiv njega, znam da je najgori kad se oporavi od i kao grogirani bokser tada postaje prava zvijer. Vrijeme je ono što sad radi za njega. Daje mu šansu reorganizacije resursa i svojih vjernih sluga koje se oporave, pregrupišu i kasnije budu jači.
A zakon iako nezakonit, stoji kao usvojen i država uveliko vrši popis crkvene imovine. Savjetuje ga vrh najmračnije alijanse u istoriji čovečanstva, kako i na koji način da zataška virus i do kad to da radi. U zemlji koja je vraćena u doba svojih predaka, a za dobro potomaka đavo opet plete svoju mrežu zla i čemera koje nas čeka kad sve ovo prođe.
Vjerujući u snagu Episkopskog savjeta i snagu samog Mitropolita Crne Gore i Brda, nadam se da je i za naš pokret, ovo jedan samo mali odmor pred odlučujuću bitku.
Ne smijemo dozvoliti da onako javno napada Srbe da su pravili logore po Cetinju, posebno za žene u vrijeme Božićnog ustanka, Srbe nazivajući okupatorima i siledžijama uz toliki napad na identitet i tradiciju. Sve što smo branili nam je oteo. Srpsku pravoslavnu crkvu ne smije i ne može.
Kako god sad mu ovo stanje odgovara, narod se jagmi za ulje, brašno i ostale namirnice a njegovi iz katastra na miru popisuju našu imovinu i kradu nam što kaže Matija Bećković, prošlost i zatiru nam vjekove. Moleći se Bogu da nijesmo zakasnili i da će nas u vremenu korone umjesto panike i bolesti napuniti duhovnom energijom, čekaćemo prolazak virusa.
A onda nema nazad i nema povlačenja, nema predaje. Borba do kraja i do pada sa vlasti diktatora koji i sad pod patronatom Amerike čini zločin koji se riječima ne može opisati.
Veliki Vladika Rade Petrović NJegoš kaže “čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagrči. Čaša žuči ište čašu meda, smiješane, najslađe se piju”. U nadi da ipak nijesmo zakasnili i da se plam borbe za vjeru ne može ugasiti jer je Gospod onaj koji taj plam pali i želji da se balkanski demon napije žuči iz čaše NJegoševe, a za nas onaj med, med koji će Srbima ostati kao slast do najslađe pobjede u novijoj istoriji.
Pročitajte OVDE zašto nije genocida u Srebrenici.
Izvor: Pravda
