Piše: Emil Vlajki Naime, govoreći o 'internom dijalogu', njegov formirani mentalni sklop mirotvorca stavio je u prvi plan osnovnu poruku Isusa Krista: 'Dolazim u miru'.

I ništa nas ne može od toga odvratiti, tvrde njegovi fanovi, mirovnjaci. Pritom vam pružamo, vama amerima, natovcima, ovk-ovcima i sličnima, ne samo lijevi i desni obraz, nego i čitavu zemlju. Možete nas bombardirati, klevetati, oduzimati nam teritorije, ucjenjivati, prodavati organe ubijenih Srba, itd., mi ćemo vas i dalje voljeti i na svaku vašu ružnu riječ uzvratiti sa deset lijepih. A što se tiče pregovora o Kosovu, možete nas ignorirati do besvjesti, stvoriti vašu vojsku, tjerati i ubijati preostale Srbe, uništavati crkve i samostane, praviti pogrome, eksploatirati tamošnja rudna bogatstva; mi ni zbog ikakvih vaših zločina i provokacija nećemo ratovati. Izdržat ćemo sa takvim stavom sve dotle dok vi ne shvatite da ste bili duboko u krivu, dok se ne pokajete, pređete na pravoslavlje i ne počnete s nama aklamirati: 'Kosovo je Srbija'.

Sve u svemu, nećemo ratovati jer, između ostalog,  i za to, što nemamo više djece za takve stvari; pobili ste ih za vrijeme bombardiranja 1999. godine.

Vratimo se sada „unutarnjem dijalogu“ u njegovoj interpretaciji.
NJegov misaoni put je u zadnjih par godina kristalno jasan i svodi se na : 'Dat ćemo Kosovo za ulazak u Evropu'.

Tu ima jedna mala proturječnost. Pošto je on najjednakiji među prvima a, kako se čini, pošto on suvereno vlada svima i nema nigdje 'prvih', svi su, naime, šestorazredni, izgleda da on lično, nikada, ni sa kim, nije u mogućnosti da vodi dijalog.

I kada bi pokušao, svakako ga nitko ne bi razumio, a pogotovu ga, u ovom času, ne bi, po njemu, razumjeli Srbi (On: 'Iako Srbi još nisu spremni, želim da, usprkos njima, krenem novim putem u vezi Kosova').
S druge strane, poznavajući ga, čim on apelira na dijalog, to znači da je već odlučio ono što će konačno biti, što će njegovi glasogovornici (ministri, analitičari, NVO i slični) ubrzo razglasiti preko medija, a narod, sudeći po dosadašnjoj praksi, aklamacijom potvrditi.

Ovom prilikom, to ne može biti jednostavno prodavanje magle: 'Dat ćemo Kosovo za sretnu evropsku budućnost'.

Treba dakle nešto dati, a za uzvrat, tako da narod to vidi, nešto i dobiti, a da se teritorijalno gledano, ništa ne mijenja, da sve bude, kao i sada. Da bude vuk sit i koza cijela (da budu zadovoljni Albanci, Srbi i NATO „humanitarni“ nalogodavci).

Dakle, jedino logično značenje njegovog poziva na 'unutrašnji dijalog' je da se dade Preševska dolina u zamjenu za sjeverni dio Kosmeta do Ibra.

On misli, da bi se time sve riješilo: Albanci ne bi više bili srpski problem, granice juga Srbije bi se stabilizirale, kosovski mit bi polako pao u zaborav, zadovoljila bi se 'međunarodna zajednica', a put u Evropu bi bio slobodan.

Mene lično hvata nelagoda povodom ovakvog rješenja. Ima jedna latinska poslovica koja glasi: 'Ex iniuria ius non oritur' ('Iz nepravde ne izniče pravda').
A nepravde je, što se tiče Srba i Srbije u zadnjih četvrt stoljeća, bilo i previše. I svatko tko misli da će davanjem Kosmeta postići mir u regionu, vara se. Privremeno će, možda, to tako izgledati. Ali historija nas uči da kada se jednom neka država počne raspadati, tome više nema kraja. 

Bože pravde!  Izvor: Pravda